11.3.4 ŽIVOT U EKLEZIJI

Dosada u ovom Studiju smo govorili o našim osobnim duhovnim odgovornostima. Međutim, mi imamo obavezu sretati se s ostalih koji dijele našu nadu. I opet, to treba biti nešto što ćemo prirodno željeti da činimo. Pokazali smo da nakon baptizma ulazimo u pustinjsko putovanje prema Kraljevstvu. I tek je prirodno da želimo dolaziti u dodir sa suputnicima. Mi živimo u zadnje dane prije Kristova dolaska; da bi svladali brojne složene brige koje nas spopadaju u ovim vremenima, trebamo se družiti s onih koji su u istoj situaciji: "te ne propuštamo svojih sastanaka... nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan (drugoga dolaska)" (Heb.10:25 cp. Mal.3:16). Vjernici trebaju stoga činiti svaki napor da kontaktiraju među sobom putem pisama i putuju uzajamnom susretu da podijele biblijsko učenje, zajedničku službu, i propovijedne djelatnosti.

Svatko od nas osobno je 'pozvan' iz svijeta velikoj nadi Kraljevstva. Riječ 'svetac' znači 'pozvana osoba', i može se odnositi na sve istinske vjernike umjesto samo na nekoliko značajnih vjernika prošlosti. Grčka riječ koja je prevedena 'crkva' u srpsko-hrvatskoj Bibliji jest 'eklezija', i znači 'sabor pozvanih osoba', tj. vjernika. 'Crkva' se dakle odnosi na grupu vjernika, umjesto na fizičkog zdanja kamo se sastaju. Da bi izbjegli nesporazume u upotrebi ovog naziva, kristadelfijanci su skloni misliti o svojim 'crkvama' kao 'eklezijama'.

Bilo gdje da ima broj vjernika u nekom gradu ili mjestu, logično je da nađu sastajališta gdje bi se redovno sastajali. To može biti kuća vjernika ili iznajmljeni hal. Kristadelfijanske eklezije se sastaju širom svijeta u mjestima poput društvenih domova, u hotelskim sobama za konferenciju, u dvoranama kojih su sami izgradili ili privatnim kućama. Svrha eklezije je izgrađivanje svojih članova udruženim proučavanjem Biblije, i također da udruženo svjedoči svijetu time što će dopuštati njihovu svjetlu da svijetli kroz propovijedanja. Tipičan raspored kristadelfijanske eklezije može biti nešto ovako:

NEDJELJA	11:00	Služba lomljenje kruha.
	18:00	Djelatnost javnog propovijedanja.
SRIJEDA	20:00	Proučavanje Biblije.

Eklezija je dio Božje obitelji. U svakom tijesno povezanom društvu, svaki član treba biti osjećajan i podložan drugima; sam je Krist bio glavni primjer toga. Usprkos svoje očite duhovne nadmoći, ponašao se kao "sluga svima", oprao je učenicima noge dok su se oni svađali među sobom o tome koji je bio najveći među njih. Isus nam nalaže da slijedimo njegova primjera u tome (Iv.13:14,15; Mt.20:25-28).

Sada pošto su čudesni dari Svetoga Duha povučeni, nema nikakva mjesta 'starješinama' kakvih je bilo u ranoj crkvi; "jer je u vas jedan ravi Hristos, a vi ste svi braća" (Mt.23:8 Karadžić). Kristadelfijanci se stoga obraćaju jedan drugome s 'bratom' ili 'sestrom', i oslovljavaju se ličnim imenom bez obzira na svoju različitu poziciju u svjetovnom životu. Ovako rečeno, jasno da treba imati poštovanja za vjernike koji su godinama poznavali istinskog Boga, ili su ubrzano sazreli u duhovnim stvarima svojom predanošću Riječi Božjoj. Savjet ovih vjernika će se veoma cijeniti od onih koji traže slijediti Božju Riječ. Međutim, oni će jedino prihvatiti savjet drugih vjernika samo dotle dok je jedan točan odraz Božje Riječi.

Učenje koje se daje u ekleziji treba jasno biti temeljeno na Božjoj Riječi. Oni koji rade na javnom govoru u ekleziji stoga odražavaju Boga, govoreći u Njegovo ime. Budući da je Bog muška osoba, slijedi da jedino braća trebaju raditi posao javne poduke iz Božje Riječi. 1Kor.14:34 ne može biti jasniji: "Žene vaše da ćute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore" (Karadžić). 1Tim.2:11-15 slijedi razlog ovomu natrag događajima u vrtu Edena; jer je Eva poučila Adama da učini grijeh, žena ne treba sada učiti muškarca. Činjenica da je Bog stvorio Adama prije Eve je znak da je "glava ženi muž" (1Kor.11:3), i stoga muškarac treba duhovno voditi ženu umjesto obrnuto.

Zbog svega ovoga, "Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego - neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom" (1Tim.2:11-15).

Iz toga je jasno da Biblija definira određenih zasebnih uloga muškim i ženskim vjernicima. Ženama da je zapovijedano u određenim slučajevima "(da se) udaju, djecu rađaju, da budu kućevne" (1Tim.5:14), pokazuje da je njihova sfera duhovnog nastojanja ona od doma. Javni rad u ekleziji je dakle ostavljen muškarcu. Ovo je u oštroj opreci humanističkoj teoriji spolne jednakosti, u kojoj žena predana karijeri može tražiti jednakost sa svojim suprugom u svakom pogledu, od upravljanja obiteljskim budžetom do nošenja uniseks odjeće. Produkcija djece se čini da je svedena na neprikladnost, na koju se gleda kao potreba da se sačuva nekakvo nivo duševnog zdravlja u potpuno materijalističkom i sebičnom svijetu. Istinski vjernici će izbjegnuti ovaj duh vremena, premda, kao i uvijek, jedna ravnoteža je potrebna.

Muž ne smije gospodovati nad ženom, nego je ljubiti kao što je Krist ljubio nas (Ef.5:25).

"Muževi, obazrivo (tj. nježno, suglasno svom poznavanju Božje Riječi) živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicama milosti života" (1Pet.3:7).

Duhovnim govorom, baptizam u Krista čini muškarca i ženu jednakima (Gal.3:27,28 cp. 1Kor.11:11). Međutim to ne utiče na jasnom načelu da je "glava ženi muž" (1Kor.11:3) u praktičnim i duhovnim stvarima, u obitelji i ekleziji.

Kako bi se pokazalo priznavanje ovog načela, žena vjernik treba nositi pokrivalo na glavu uvijek kada jedan brat poučava iz Božje Riječi. Ovo u praksi znači da se treba nositi šešir ili šal na svim sastancima u ekleziji. Razlika u ulogama između muškarca i žene se treba istaći načinom kojim muškarci i žene nose svoju kosu (1Kor.11:14,15). "Svaka pak žena koja se moli... gologlava sramoti glavu svoju (tj. njezina supruga v.3). Ta to je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije... Zato žena treba da ima "vlast" na glavi" (1Kor.11:5,6,10).

Da bude "gologlava" je "isto kao da je obrijana", pokazuje da jedna gola glava nije ona glava bez kose. Stoga jedna "pokrivena" glava nije ona koja ima kosu, nego jedna koja je svjesno pribavila pokrivalo. Bez pokrivala jedna žena se ne može osloniti na svoju prirodnu pokrivenost kosom; učiniti to je kao da je bez kose u Božjim očima. Pogrešno je muškarac da ima pokrivala na glavi (1Kor.11:7); ovo se ne odnosi na kosu, nego na određenog pokrivala glave.

U okolnim kulturama novozavjetnih vremena, jedino je žena brijala svoju glavu kad bi bila otkrivena da je kurva ili preljubnica, ili kad bi oplakivala gubitak svoga supruga. Da jedna žena bude obrijana bi pokazalo da je ona izgubila ili se odrekla njezinog supruga - tj. vrste Krista.

Žena predstavlja ekleziju, dok muškarac predstavlja Krista. Kao što mi trebamo učiniti svjesnu odluku da pokrijemo naše grijehe Kristom, tako žena mora učiniti svjesnu odluku da pokrije svoju glavu. Vjerovanje u svoju prirodnu pokrivenost kosom je jednako vjerovanju da će nas naša osobna pravednost spasiti naspram onu Kristovu.

Budući da je ženi duga kosa "dika... (Bogom) dana mjesto prijevjesa" (1Kor.11:15) žena je treba rasti na način koji ističe njenu različitost od muškarca. Različitost između muških i ženskih stilova kose se treba iskoristiti od žene kao mogućnost da istakne svoju zasebnu ulogu.

Po ovim pitanjima da žena ima dugu kosu i da nosi pokrivala na glavi, moramo biti pažljivi da ne učinimo pravljenje ovih stvari tek simboličnim. Ako jedna sestra ima istinsko duhovno i ponizno držanje (cp. 1Pet.3:5), ona će biti podložna braćama kao što su vjernici Kristu, i bit će oduševljena pokazati tu pokornost u svakom pogledu, uključujući i nošenje pokrivala na glavi. Ako se shvati razlog ovih zapovijedi, kao i svih Božjih zapovijedi, onda ne bi bilo nikakvog opiranja udovoljiti im.

Uvijek ima posla za sestre u ekleziji - školsko poučavanje nedjeljom, kao domaćica drugih dužnosti koje ne uključuju javnog poučavanja ili govorenja, pr. računovodstva. Duhovno zrele žene se mogu potaći držanju nastavnih sesija mlađim sestrama (Tit 2:3,4 cp. Marija vodi izraelske žene, 2Moj.15:20).