Osvrt 12: Duhovi i reinkarnacija

Vjerovanje da čovjek nastavlja živjeti u obliku druge osobe ili životinje da bivaju obuzete njegovim duhom, je bio jedan od najranijih načina kojim je čovjek pokušavao uvjeriti sebe da smrt nije tako konačna kao što izgleda.

Mi smo pokazali da se duh čovjekov tiče daha/životne snage u njemu, koja se vraća Bogu kad on umre (Pro.12:7). Ovo znači da se njegov duh ne šeta naokolo poput 'aveta', niti je slobodan zaposjesti drugu osobu ili životinju kako bi čovjekova ličnost nastavila i dalje živjeti kroz njih. Svakome od nas će biti suđeno za svoja vlastita djela (2Kor.5:10). Ako su naša djela i osobenosti radnja prethodnog karaktera jedne osobe, onda ovaj pojam o Božjem sudu i nagrađivanja nas prema djelima našim (Otk.22:12) napravljen je besmislenim.

Duh se vraća Bogu nakon smrti, i prestaje sva svjesnost. Svaki pokušaj kontaktiranja s mrtvima stoga pokazuje ozbiljnog nerazumijevanja obilnoga biblijskog naučavanja s tim u vezi (vidi Is.8:19,20). Biblija je prilično jasna da se ljudi ne vraćaju svojim prijašnjim kućama ili mjestima u bilo kakvom obliku nakon njihova umiranja; tu ne može biti nikakvog 'duha' ili 'aveta' da obilazi ovakva mjesta nakon smrti osobe. Jov 20:7-9 nije mogao izraziti ovo izravnijim riječima: "Nestaće ga (čovjeka) zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reći će: kuda se djede?... i neće se naći... Oko koje ga je gledalo neće više, niti će ga više vidjeti (kuća/grad) mjesto njegovo". Jov 7:9,10 slično: "ko siđe u grob, neće izaći, neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo". Ponizno prihvaćanje ovoga odvest će nas odračunjavanju sve tvrdnje da su viđeni 'aveti' mrtvih ljudi, koji obilaze svoje stare kuće. Ovakva iskustva mora u najboljem slučaju da su varke mašte.