4.8 Odgovornost Bogu

Ako čovjek ima prirodno 'besmrtnu dušu', on je prisiljen imati vječnu sudbinu negdje - bilo u mjestu nagrade ili kazne. Ovo implicira da je svatko odgovoran Bogu. Suprotno tomu, pokazali smo da Biblija naučava da je po prirodi čovjek poput životinje, bez ikakve svojstvene besmrtnosti. Ipak, nekim je ljudima ponuđeno očekivanje vječnoga života u Kraljevstvu Božjem. Treba biti očito da neće svi koji su nekoć živjeli biti uskrsnuti; kao i životinje, čovjek živi i umire, da se raspadne u prahu. Ipak jer će biti suda, gdje će neki biti osuđeni a drugi nagrađeni vječnim životom, moramo zaključiti da će biti određene grupe ljudskoga roda koji će biti uskrsnuti kako bi bili suđeni i nagrađeni.

Da li će netko biti uskrsnut ili ne ovisi o tome jesu li oni odgovorni sudu. Osnove našeg suđenja će biti, kako smo se odazvali našemu znanju Božje riječi. Krist je objasnio: "Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv.12:48). Oni koji nisu poznavali ili razumjeli riječ Kristovu, i stoga nisu imali nikakve prilike da ga prihvate ili odbace, neće biti odgovorni sudu. "Uistinu, koji bez (poznavanja Božjeg) Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti; i koji pod Zakonom (tj. poznavanjem njega) sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni" (Rim.2:12). Tako oni koji nisu znali Božje zahtjeve će propasti kao životinje; dok oni koji sa znanjem krše Božji zakon trebaju biti suđeni, i stoga uskrsnuti da se suoče s tim sudom.

U Božjim se očima "grijeh ne ubraja kad nema zakona"; "ta grijeh je bezakonje"; "po Zakonu - samo (je) spoznaja grijeha" (Rim.5:13; 1Iv.3:4; Rim.3:20). Bez svjesnosti o Božjih zakona kakvi su otkriveni u Njegovoj Riječi, "grijeh se ne ubraja" osobi, i stoga oni neće biti suđeni ili uskrsnuti. Oni koji ne poznaju Božju Riječ će stoga ostati mrtvi, kao životinje i biljke, buduće da su u istom položaju. "Čovjek... ako nije razuman, izjednačiće se sa stokom, koju kolju" (Ps.49:20). "Kao ovce (će ih) zatvoriti u pakao ("položene u grobu" izv. hebr. tekst)" (Ps.49:14).

Poznavanje Božjih puteva je to što nas čini odgovornim Njemu za naša djela i stoga neophoduje naše uskrsnuće i pojavljivanje pred suda. Mora se dakle shvatiti da nisu samo pravedni ili oni baptizirani ti koji će biti uskrsnuti, nego svi koji su odgovorni Bogu zbog svoga znanja o Njemu. Ovo je često ponavljana tema u Pismu:-

-Iv.15:22 pokazuje da poznavanje Riječi donosi odgovornost: "(Isus:) Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh". Rim.1:20,21 također veli da poznavanje Boga ostavlja ljude "da nemaju isprike".

-"Tko god čuje od Oca i pouči se... ja (Krist) ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv.6:44,45).

-Bog jedino "zažmiruje na" djela onih koji su iskreno neupućeni u Njegovih puteva. Oni koji poznavaju Njegove puteve, On promatra i očekuje odazova (Djela 17:30).

-"Onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca (pr. ostat će mrtav). Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je (od ljudi ) mnogo povjereno, više će... od njega (oni) iskati" (Lk.12:47,48) - a tek koliko će više Bog ?

-"Znati dakle dobro činiti, a ne činiti - grijeh je" (Jak.4:17).

-Posebna odgovornost Izraela Bogu je bila zbog Njegovih otkrivenja njima o Sebi (Amos 3:2).

-Zbog ovog nauka o odgovornosti: "Bilo bi im doista bolje (onima koji kasnije ostave Boga) da nisu spoznali puta pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti leđa svetoj zapovijedi koja im je predana" (2Pet.2:21). Drugi relevantni pasusi uključivaju: Iv.9:41; 3:19; 1Tim.1:13; Os.4:14; 5Moj.1:39.

Znanje o Bogu nas čini odgovornim sudu, slijedi da oni bez ovog znanja neće biti uskrsnuti, budući da oni ne trebaju suđenje, i da ih njihov nedostatak znanja čini "stokom, koju kolju" (Ps.49:20). Postoje obilna ukazivanja da neće svi koji su nekad živjeli biti uskrsnuti:-

-Ljudi antičkoga naroda Babilona 'neće se probuditi' nakon njihove smrti jer su bili u neznanju o istinskome Bogu (Jer.51:39; Is.43:17).

-Izaija je ohrabrio sebe "Gospode Bože (Izraela) naš, gospodariše nad nama gospodari drugi (pr. Filistinci i Babilonci) osim tebe... Pomriješe, neće oživjeti (opet), mrtvi budući neće ustati, jer si... zatro svaki spomen njihov" (Is.26:13,14). Zamijeti ovdje trokratnog isticanja njihova neuskrsnuća: "neće oživjeti (opet)... neće ustati, jer si... zatro svaki spomen njihov". Suprotno tomu, Izrael je imao izgled uskrsnuća zbog svog poznavanja istinskoga Boga: "Oživjeće mrtvi (Izraela) tvoji, i moje će mrtvo tijelo ustati" (Is.26:19).

-Govoreći o Božjem narodu Izraela, rečeno nam je da će o Kristovu povratku: "mnogo onijeh koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni na život vječni a drugi na sramotu i prijekor vječni" (Dan.12:2). Tako "mnogo", ali ne svi, Židovi će biti uskrsnuti, zbog njihovu odgovornost Bogu kao Njegov izabrani narod. Oni od njih koji su u potpunom neznanju o svom istinskom Bogu "pašće, i neće više ustati", jer su nesposobni naći "riječ Gospodnju" (Amos 8:12,14).

MI SMO SADA NAUČILI DA:-

1. Poznavanje Božje Riječi nosi odgovornost prema Njemu.
2. Jedino će odgovorni biti uskrsnuti i suđeni.
3. Oni koji ne znaju istinskog Boga će stoga ostati mrtvi kao i životinje.

Implikacija ovih zaključaka čine težak udarac ljudskom ponosu i onom što bi mi prirodno radije vjerovali: milijuni ljudi, sada i kroz čitavu povijest, koji bijahu neupućeni u istinskom evanđelju; teško duševno bolesni, koji su nesposobni shvatiti poruku Biblije; bebe i mala djeca koji su umrli prije doba da mogu shvatiti evanđelje; sve ove grupe spadaju u kategoriju onih koji nisu imali istinskog znanja o Bogu, i stoga nisu odgovorni Njemu. To znači da oni neće biti uskrsnuti, bez obzira na duhovnom statusu njihovih roditelja. Ovo ide potpuno protiv naravi humanizma i svih naših prirodnih želja i osjećaja; ipak istinska poniznost Božjoj Riječi krajnje istine, u spoju s prikladno skromnom mnijenju o našoj vlastitoj prirodi, odvest će nas prihvaćanju istinitosti toga. Iskreno ispitivanje činjenice ljudskog iskustva, čak i bez vodstva Pisma, također će odvesti zaključku da ne može biti nikakve nade budućeg života za gore pomenutih grupa.

Naše ispitivanje Božjih puteva po ovim pitanjima je prosto izvan redoslijeda: "Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom?" (Rim.9: 20). Mi možemo priznati nerazumijevanje, ali nikad ne smijemo optužiti Boga za nepravdu ili nepravičnost. Implikacija da Bog može biti ikojim načinom bezosjećajan ili u zabludi otvara užasan izgled jednog svemoćnog Boga, Oca i Stvoritelja koji tretira Svoja stvorenja jednim nerazumnim ili nepravednim načinom. Zapis gubitka djeteta kralja Davida pomaže kod čitanja; 2Sam.12:15-24 bilježi kako se silno David molio za dijete dok je još bilo živo, ali je realno prihvatio konačnost njegove smrti: "dok dijete bijaše živo, postio sam i plakao, jer govorah: ko zna, može se smilovati Gospod na me da dijete ostane živo. A sada umrlo je; što bih postio? mogu li ga povratiti?... on neće se vratiti k meni". David je onda utješio svoju suprugu, i imao drugog djeteta što je skorije mogao.

Napokon, mora se reći da mnogo ljudi, shvatajući ovo načelo o odgovornosti Bogu, osjećaju da ne žele više povećati znanje o Njemu da slučajno ne postanu odgovorni Njemu i sudu. Ipak do nekog stupnja ovi ljudi po svoj prilici su već odgovorni Bogu, jer ih je njihovo poznavanje Božje Riječi učinilo svjesnim činjenice da Bog djeluje u njihovu životu, nudeći im stvarnog jednog odnosa s Njim. Uvijek se mora pamtiti da "Bog JE ljubav", On "neće da tko propadne", "te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni" (1Iv.4:8; 2Pet.3:9; Iv.3:16). Bog želi da budemo u Njegovu Kraljevstvu.

Ovakva čast i privilegij neminovno donose odgovornosti. Ipak ove nisu napravljene da nam budu odveć naporne ili tegobne; ako uistinu ljubimo Boga, shvatit ćemo da Njegova ponuda spasenja nije jedna automatska nagrada za određena djela, već želja jedna iz ljubavi s Njegove strane da učini sve što On može za Svoju djecu, da im dodijeli vječni život sreće, kroz njihova razumijevanja Njegova divnog karaktera.

Kao što dolazimo do razumijevanja i slušanja Božjeg poziva nama kroz Njegovu Riječ, shvatit ćemo da kao što hodamo kroz masu, Bog nas promatra posebnim intenzitetom, nestrpljivo tražeći znake našeg odazova Njegovoj ljubavi, umjesto da očekuje naš neuspjeh nositi se s našim odgovornostima. Nikada to oko koje ljubi nije otrgnuto od nas; nikada ne možemo zaboraviti ili ukloniti naše znanje o Njemu kako bi udovoljavali tijelu, oslobođeni odgovornosti Bogu. Umjesto toga, možemo i trebamo se radovati posebnoj prisnosti koju imamo s Bogom, i tako vjerovati veličini Njegove ljubavi, da uvijek tražimo znati više o Njemu umjesto manje. Naša ljubav za Božje puteve i želja da ih poznajemo, tako da Ga možemo što točnije oponašati, treba prevagnuti našeg prirodnog strahovanja Njegove vrhovne svetosti.