4.3 Duh čovjeka

Postoji nesretna zabuna u svijesti mnogih ljudi između duše i duha. To je pogoršano činjenicom da u nekim jezicima i prijevodima Biblije, engleske riječi 'duša' i 'duh' imaju samo jednog ekvivalenta. 'Duša' u osnovi tičeći se svih činilaca jedne osobe može se nekad ticati također i duha. Ipak, obično postoji razlika u značenju između 'duše' i 'duha' kao što se koristi u Bibliji; duša i duh se mogu 'podijeliti nadvoje' (Heb.4:12).

Hebrejska i grčka riječ za 'duh' ('ruah' i 'pneuma' odnosno) također su prevedene na slijedeće načine:-

Život	Duh
Um	Vjetar
Dah

Mi smo proučili ideju o 'duhu' u Studij 2.1. Bog upotrebljava Svoga duha da održi prirodnog stvorenja, uključujući i čovjeka. Božji duh koji je u čovjeku je dakle životna sila unutar njega. "Tijelo bez duha (je) mrtvo" (Jak.2:26). Bog "dunu mu (Adamu) u nos duh životni; i posta čovjek duša živa" (1Moj.2:7). Jov govori da je "duh Božji u nozdrvama mojim" (Jov 27:3 cp. Is.2:22). Duh životni u nas nam je stoga dan kod rođenja, i ostaje tako dugo dok nam tijelo živi. Kad se povuče duh Božji iz bilo čega, on smjesta nestaje - duh je životna sila. Ako Bog uzme "k sebi duh njegov i dihanje njegovo; Izginulo bi svako tijelo, i čovjek bi se povratio u prah. Ako si dakle razuman, čuj ovo" (Jov 34:14-16). Zadnja rečenica iznova nagovještava da čovjek nalazi ovo izlaganje o svojoj stvarnoj prirodi veoma teško za slaganje s tim.

Kada Bog oduzme od nas Svoj duh kod smrti, ne samo što umire naše tijelo, nego cijela naša svijest prestaje. Davidovo shvaćanje toga odvelo ga je vjerovanju u Boga umjesto u slabašnih stvorenja poput čovjeka. Ps.146:3-5 je žilavo pariranje tvrdnjama humanizma: "Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječijega, u kojega nema pomoći. Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju (prahu iz kojeg smo stvoreni): taj dan propadnu sve pomisli njegove. Blago onome, kojemu je pomoćnik Bog Jakovljev".

Kod smrti vraća se: "prah u zemlju, kako je bio, a duh... Bogu, koji ga je dao" (Pro.12:7). Pokazali smo ranije da je Bog svuda nazočan Svojim duhom. U ovom smislu "Bog je duh" (Iv.4:24). Kad umremo mi ćemo 'izdahnuti' u smislu da se Božji duh u nas odvaja od nas. Taj se duh upija u Božjem duhu koji je svuda oko nas; tako se kod smrti "duh vraća Bogu".

Zato što Božji duh održava cijelo stvaranje, ovaj se isti proces umiranja javlja i kod životinja. Ljudi i životinje imaju isti duh, ili životnu silu, unutar njih. "Što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovjek ništa nije bolji od stoke" (Pro.3:19). Pisac dalje veli da nema nikakve vidljive razlike između mjesta kamo duh čovjeka i životinje idu (Pro.3:21). Ovaj opis da ljudi i životinje imaju istog duha i da umiru istom smrću, izgleda da aludira natrag opisu toga gdje i ljudi i životinje, koji su oboje imali životnog duha od Boga (1Moj.2:7; 7:15), bijahu uništeni istom smrću s potopom: "izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. Sve što imaše dušu živu u nosu... pomrije. I istrijebi se svako tijelo živo" (1Moj.7:21-23). Zabilježi usput kako Ps.90:5 poistovjećuje smrt s potopom. Zapis u 1Moj.7 jasno pokazuje da je u osnovnom obliku, čovjek u istoj grupi kao i "svako tijelo... svako tijelo živo". To je zbog njegova imanja istog životnog duha u nj kao i one.