4.9 Pakao

Narodno shvaćanje pakla je o mjestu kazne za zle 'besmrtne duše' kamo idu odmah nakon smrti, ili o mjestu mučenja onih koji su odbačeni kod suda. Naše je uvjerenje da Biblija naučava da je pakao grob, kamo odlaze svi ljudi nakon smrti.

Kao riječ, izvorna hebrejska riječ 'sheol', prevedena 'pakao', znači 'pokriveno mjesto'. 'Pakao' je hrvatsko-srpski prijevod 'šeola'; tako kad čitamo o 'paklu' mi čitamo riječ koja nije potpuno prevedena. 'Šljem' ('helmet' je doslovno 'hell-met' i) znači pokrivalo za glavu. Biblijski, ovo 'pokriveno mjesto', ili 'pakao', jest grob. Ima mnogo primjera gdje je izvorna riječ 'šeol' prevedena 'grob'. Dakako, neki današnji prijevodi Biblije jedva da upotrebljavaju riječ 'pakao', ispravnije ga prevodeći kao 'grob'. Nekoliko primjera gdje je ova riječ 'šeol' prevedena 'grob' trebaju minirati narodnog shvaćanja pakla kao mjesto vatre i mučenja zlih:-

-"Bezbožnici, neka zamuknu i padnu u pakao" (šeol (Ps.31:17)) - oni neće vrištati u agoniju.

-"Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku paklenih" (šeola (Ps.49:15)) - tj. Davidova duša ili tijelo će biti uskrsnuto iz groba, ili 'pakla'.

Vjerovanje da je pakao mjesto kazne zlima odakle ne mogu pobjeći se naprosto ne može izravnati s ovim; pravednik može otići u paklu (grobu) i opet izići. Os.13:14 potvrđuje ovo: "Od groba (šeola) ću ih (Božjih ljudi) izbaviti, od smrti ću ih sačuvati". Ovo je citirano u 1Kor.15:55 i je upotrijebljeno za uskrsnuća o povratku Krista. Također u viđenju drugog uskrsnuća (vidi Studij 5.5): "Smrt i Podzemlje (predadu mrtvace) svoje" (Otk.20:13). Zamijeti paralelu između smrti, tj. groba, i pakla (vidi i Ps.6:5).

Hanine riječi u 1Sam.2:6 su veoma jasne: "Gospod ubija, i oživljuje (uskrsnućem); spušta u grob (šeol), i izvlači". Budući da je 'pakao' grob, za očekivanje je da će pravednici biti spašeni toga uskrsnućem u vječni život. Tako sasvim je moguće ući u 'paklu', ili grobu, i kasnije ga napustiti uskrsnućem. Glavni je primjer onaj Isusov, "da se ne ostavi duša njegova u paklu, ni tijelo njegovo vidje truhljenja" (Djela 2:31 Karadžić) jer bijaše uskrsnut. Zamijeti paralelu između Kristove 'duše' i njegova 'tijela'. "Da se ne ostavi... u paklu" tijelo njegovo implicira da je ono bilo ondje neko vrijeme, tj. tri dana koliko je njegovo tijelo bilo u grobu. Da je Krist otišao u 'paklu' treba biti dostatan dokaz da to nije samo mjesto kamo odlaze zli.

Oboje dobri i loši ljudi idu u 'paklu', tj. u grob. Tako Isusu "Odrediše... grob sa zločincima" (Is.53:9). U ovom redu, ima drugih primjera da pravednici idu u paklu, tj, grob. Jakov je rekao: "s tugom ću u grob (paklu) leći" za njegova sina Josipa (1Moj.37:35).

Jedno od Božijh načela je da je kazna grijeha smrt (Rim.6:23; 8:13; Jak.1:15). Prethodno smo pokazali da je smrt stanje potpunog neznanja. Grijeh ishodi u potpunom uništenju, ne vječnom mučenju (Mt.21:41; 22: 7; Mk.12:9; Jak.4:12), tako sigurno kao što ljudi bijahu potopom uništeni (Lk.17:27,29), i kao što su Izraelci umrli u pustinju (1Kor.10:10). U obje ove prilike grešnici su umrli umjesto da su bili vječno mučeni. Stoga je nemoguće da su zli kažnjavani vječnošću svjesnog mučenja i patnjama.

Također smo vidjeli da Bog ne pripisuje grijeh - ili ubraja u naš zapisnik - ako ne poznajemo Njegovu riječ (Rim.5:13). Oni u ovom položaju će ostati mrtvi. Oni koji su poznavali Božje zahtjeve bit će uskrsnuti i suđeni o povratku Krista. Ako su zli, kaznu koju će primiti bit će smrt, jer je to presuda grijeha. Stoga nakon dolaska pred Kristova suda, oni će biti kažnjeni i zatim će iznova umrijeti, da ostanu mrtvi zauvijek. Ovo će biti "druga smrt", o kojoj se govori u Otk.2:11; 20:6. Ovi ljudi će biti da su jednom već umrli, smrću potpunog neznanja. Oni će biti uskrsnuti i suđeni o povratku Krista, i onda kažnjeni drugom smrću, koja, kao i njihova prva smrt, će biti u potpunom neznanju. Ovo će trajati zauvijek.

U ovom je smislu kazna grijeha 'vječna', u tome da neće biti kraja njihovoj smrti. Ostati mrtav zauvijek jest vječna kazna. Primjer jedan gdje Biblija upotrebljava ovu vrstu izražavanja se nalazi u 5Moj.11:4. Ovo opisuje Božje jednopotezno uništenje faraonove vojske u Crvenom moru kao jednog vječnog, još uvijek trajnog uništenja u tome da ova dotična vojska nikada više nije dodijavala Izraelu: "kako učini, te ih voda Crvenoga Mora potopi... i zatr ih Gospod do današnjega dana".

Čak i u vremena Staroga zavjeta vjernici su shvatili da će biti uskrsnuća u posljednjem danu, nakon kojeg će se odgovorni zli vratiti u grob. Jov 21: 30,32 je veoma jasan: "Bezbožnik... će se iznijeti (tj. uskrsnuti) za dan gnjeva... ipak će biti (zatim) odveden u grob" (izv. hebr. tekst). Jedna od prispodoba o povratku Krista i suda govori o 'smaknuću' zlih u njegovoj nazočnosti (Lk.19:27). Ovo jedva da se uklapa u ideju da zli postoje zauvijek u svjesnome stanju, primajući stalno mučenje. U svakom slučaju, to bi bila prilično nerazumna kazna - vječno mučenje zbog djela od 70 godina. Bog nema nikakva zadovoljstva kažnjavati zle ljude; stoga je za očekivanje da im On neće dosuditi kaznu za vječnost (Jez.18:23,32; 33:11 cp. 2Pet.3:9).

Otpadničko kršćanstvo često povezuje 'pakao' s idejom vatre i mučenja. Ovo je u oštroj oprečnosti s biblijskom učenju o paklu (grobu). "Ali će ih kao ovce zatvoriti u pakao (grobu), smrt će im biti pastir" (Ps.49:14) implicira da je grob mjesto spokojnog zaborava. Usprkos tome da je Kristova duša, ili tijelo, bilo u paklu tri dana, nije pretrpjelo raspadanje (Djela 2:31). Ovo bi bilo nemoguće ako je pakao bio mjesto vatre. Jez.32:26-30 daje sliku o moćnim ratnicima okolnih naroda, da mirno leže u svojim grobovima: "junacima koji padoše (u boj)... koji sidoše u grob s oružjem svojim, i metnuše mačeve pod glave svoje... leže među... onima koji sidoše u jamu". Ovo se tiče običaja sahranjivanja ratnika s njihovim oružjem, i polaganju glave trupla na njihovu maču. Ipak ovo je opis "pakla" - groba. Ovi moćni ljudi koji leže mirno u paklu (tj. svojim grobovima), jedva da podržava ideju da je pakao mjesto vatre. Fizičke stvari (pr. mačevi) idu u istom "paklu" kao i ljudi, pokazujući da pakao nije jedno poprište duhovnog mučenja. Tako je Petar rekao zlom čovjeku: "Novac tvoj zajedno s tobom propao" (Djela 8:20).

Zapis Jonova iskustva također proturječi ovomu. Progutan od divovske ribe: "zamoli se Jona Gospodu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, i reče: zavapih... ka Gospodu... iz utrobe grobne povikah" (Jona 2:1,2). Ovo izjednačuje "utrobe grobne" s onom od kita. Trbuh kita je doista bio 'pokriveno mjesto', koje je i osnovno značenje riječi 'šeol', prevedenu 'pakao' (ovdje 'grob'). Očito, to nije bilo mjesto vatre, i Jona je izišao iz "utrobe grobne" kad ga je kit izbljuvao van. Ovo je pokazalo prema Kristova uskrsnuća iz 'pakla' (groba) - vidi Mt.12:40.

FIGURATIVNI OGANJ

Ipak, Biblija često upotrebljava predodžbu vječnoga ognja da predoči Božji gnjev s grijehom, koji će ishoditi u potpunom uništenju grešnika u grobu. Sodoma bijaše kažnjen "vječnim ognjem" (Juda 7), tj. bio je potpuno uništen zbog zloće stanovnika. Danas je taj grad u ruševinama, uronjen ispod vodama Mrtvoga mora; ni u kom slučaju sada ne gori, što bi bilo nužno kad bismo doslovno shvatili 'vječnoga ognja'. Također je Jeruzalemu prijetio vječni oganj Božjega gnjeva, zbog grijehe Izraela: "onda ću raspaliti oganj na vratima njegovijem, koji će upaliti dvorove Jerusalimske i neće se ugasiti" (Jer.17:27). Pošto je Jeruzalem bio pretkazana prijestolnica budućega Kraljevstva (Is.2:2-4; Ps.48:2), Bog nije namjeravao da mi čitamo ovo doslovno. Velike kuće Jeruzalema su izgorjele ognjem (2Car.25:9), ali taj oganj nije trajao vječno.

Slično, Bog je kaznio zemlju edomsku ognjem koji "Neće se gasiti ni noću ni danju, dovijeka će se dizati dim njezin, od koljena do koljena ostaće pusta... sova i gavran naseliće se u njoj... trnje će izniknuti u dvorima njihovijem" (Is.34:9-15). Budući da će biti životinje i biljke u razrušenoj zemlji Edoma, govor o vječnom ognju se mora odnositi na Božjega gnjeva i Njegova potpunog uništenja tog mjesta, umjesto da se shvati doslovno.

Hebrejska i grčka fraza koje su prevedene "zauvijek" znače striktno, "za vijek". Ponekad ovo se odnosi na doslovnu beskrajnost, na primjer vijek Kraljevstva, ali ne uvijek. Is.32:14,15 je jedan primjer: "kule i stražare postaće pećine dovijeka... Dokle se ne izlije na nas duh". Ovo je jedan način razumijevanja 'vječnost' 'vječnoga ognja'.

Opet i iznova je Božji gnjev na grijehe Jeruzalema i Izraela uspoređen s ognjem: "gnjev moj i jarost moja izliće se na ovo mjesto (Jeruzalemu)... raspaliće se, i neće se ugasiti" (Jer.7:20; drugi primjeri uključuju Pla.4:11 i 2Car.22:17).

Oganj je također povezan s Božjim sudom grijehu, naročito za Kristova povratka: "Jer, gle, ide dan, koji gori kao peć, i svi će ponositi i svi koji rade bezbožno biti strnjika, i upaliće ih dan koji ide" (Mal.4:1). Kad strnjika, ili čak ljudsko tijelo, bude spaljeno ognjem, ono se pretvara u prah. Nemoguće je bilo koja tvar, naročito ljudsko tijelo, da doslovno gori zauvijek. Govor o 'vječnom ognju' stoga ne može se doslovno odnositi na vječnom mučenju. Oganj ne može trajati zauvijek ako nema što gorjeti. Treba se zabilježiti da je "pakao" bačen "u jezero ognjeno" (Otk.20:14). To pokazuje da pakao nije isto što i "jezero ognjeno"; ovo predstavlja potpuno uništenje. U simboličnom stilu knjige Otkrivenja, nam se veli da će grob biti potpuno uništen, jer na koncu tisućljeća neće više biti smrti.

GEHENA

U Novom zavjetu ima dvije grčke riječi prevedene 'pakao'. 'Hades' je ekvivalent hebrejskog 'šeola' o kojem smo raspravljali ranije. 'Gehena' je naziv smetlišta koje je bilo tek izvan Jeruzalema, gdje je bio sagorjevan gradski otpadak. Ovakva smetlišta su tipična za mnoge gradove u razvoju danas (pr. 'Smoky Mountain' izvan Manile u Filipinima). Kao vlastita imenica -tj. naziv dotičnog mjesta -trebala je ostati neprevedena kao 'Gehena' umjesto da bude prevedena 'pakao'. 'Gehena' je aramejski ekvivalent hebrejskog 'Ge-ben-Hinnona'. Ovo je bilo smješteno blizu Jeruzalema (Isus 15:8), i u Kristovu je vremenu bilo gradsko smetlište. Mrtva tijela kriminalaca bijahu bacana u plamenima koji su uvijek gorjeli ondje, tako da je Gehena postala simbolična potpunog uništenja i odbacivanja.

Opet poenta se mora dovesti u našem pravcu da ono što bijaše bacano u tim plamenima nije ostajalo ondje zauvijek - tijela su se raspala u prahu. "Bog je naš oganj što proždire" (Heb.12:29) u danu suda; oganj Njegova gnjeva s grijehom proždrijet će grešnike uništenjem umjesto da ih ostavi u stanje da budu tek oprženi njime i još uvijek ostavljeni na životu. U vrijeme prethodnih Božjih presuda Svome narodu Izraela u rukama babilonaca, Gehena je bila ispunjena lešinama grešnika iz Božjega naroda (Jer.7:32:33).

Svojim je majstorskim načinom, Gospodin Isus udružio sve ove starozavjetne ideje u svoju upotrebu riječi 'Gehena'. On je često govorio da će oni koji budu odbačeni kod suda za njegova povratka otići "u pakao (Gehenu), u oganj neugasivi, gdje crv njihov ne umire" (Mk.9:43, *44 (*Karadžić)). Gehena bi dočarala židovskom umu ideje odbacivanja i uništenja tijela, a mi smo vidjeli da je vječni oganj jedan idiom koji predstavlja Božjega gnjeva s grijehom, i vječno uništenje grešnika smrću.

Preporuka "gdje crv njihov ne umire", očito je dio ovog istog idioma za potpuno uništenje - nezamišljivo je to da može biti doslovnih crva koji nikad ne umiru. Činjenica da je Gehena bila mjesto prijašnjih kažnjavanja zlih između Božjega naroda, nadalje pokazuje Kristovu sklonost upotrebe ove figure o Geheni.