10.1 BITNA VAŽNOST BAPTIZMA

Nekoliko smo puta u prijašnjih Studija spomenuli bitnu važnost baptizma; to je prvi korak pokornosti poruci evanđelja. Heb.6:2 govori o baptizmu kao o jednom od najosnovnijih nauka. Ostavili smo njegova razmatranja do ovog kasnog stadija jer istinski baptizam može nastati tek nakon ispravnog shvaćanja osnovnih istina koje sačinjavaju evanđelje. Sada smo dovršili naše proučavanje ovih; ako želiš biti istinski povezan s veliku nadu koju Biblija nudi kroz Isusa Krista, onda je baptizam jedna apsolutna nužnost.

"Spasenje dolazi od Židova" (Iv.4:22) u smislu da su obećanja o spasenju načinjena samo Abrahamu i njegovu sjemenu. Mi jedino možemo imati ta obećanja kao dana nama ako uđemo unutar Sjemena, time što ćemo biti baptizirani u Krista (Gal.3:22-29).

Isus je stoga jasno zapovijedio svojim sljedbenicima: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje (koje se sadrži u obećanja Abrahamu - Gal.3:8) svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se" (Mk.16:16). Razmišljanje nad ovo slovo "i" otkriva da samo vjerovanje u evanđelje ne može nas spasiti; baptizam nije tek opcija više u kršćanskom životu, to je bitan preduvjet za spasenje. Ovo nije da se kaže da nas čin baptizma može sam po sebi spasiti; on mora biti proslijeđen životom stalne pokornosti Božjoj Riječi. Isus je ovo istaknuo: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje" (Iv.3:5).

Ovo se rađanje "iz (grčki 'izvan') vode" odnosi na osobu koja izlazi van iz vode baptizma; nakon ovoga, on mora biti iznova rođen duhom. Ovo je trajni proces: "nanovo ste rođeni... riječju Boga" (1Pet.1:23). Tako s našim stalnim odazivom Duhovnoj Riječi rađamo se duhom (vidi Studij 2.2).

Mi smo "u Krista kršteni" (Gal.3:27), u njegovo ime (Djela 19:5; 8:16; Mt.28:19). Zamijeti da smo mi baptizirani u Krista - ne u kristadelfijance ili neku ljudsku organizaciju. Bez baptizma nismo "u Krista", i stoga nismo pokriveni njegovim spasonosnim djelom (Djela 4:12). Petar snuje snažnu prispodobu oko ove činjenice: on uspoređuje arku u Noino vrijeme s Krista, pokazujući kako je arka spasila Nou i njegovu obitelj od suda koji je nadošao grešnicima, da će tako baptizam u Krista spasiti vjernike vječne smrti (1Pet.3:21). Noin ulazak u arku je uspoređen s našim ulaskom u Krista kroz baptizam. Svi oni izvan arke su bili uništeni potopom; stajanje blizu arke ili da se bilo Noin prijatelj je bilo sasvim nevažno. Jedini način spasenja je, i bio je, biti unutar Krista/arku. Očito je drugi dolazak, kojeg je simbolizirao potop (Lk.17:26,27), skoro nad nas (vidi Dodatak 3). Stoga je ulazak u Krista/arku od najveće hitnosti. Ljudske riječi doista ne uspjevaju izraziti ovaj smisao hitnosti; biblijska slika ulaska u arku u Noino vrijeme je puno snažnija.

Rani kršćani su poslušali Kristovu zapovijed da putuju svijetom propovijedajući evanđelje i baptizirajući; knjiga Djela je zapis toga. Dokaz o bitnu važnost baptizma može se naći u načinu na koji ovaj zapis ističe kako su smjesta ljudi bili baptizirani nakon prihvaćanja evanđelja (pr. Djela 8:12,36-39; 9:18; 10:47; 16:15). Ovo isticanje je razumljivo čim se jednom shvati da je bez baptizma naše učenje evanđelja uzaludno; baptizam je vitalno nužni stadij za prolaženje na putu k spasenju. U nekim slučajevima nadahnuti zapis izgleda da ističe kako, usprkos mnogim ljudskim razlozima da odgode baptizam, i mnogim poteškoćama za izvršavanje čina, veoma je važno da su ljudi činili svaki pokušaj da savladaju sve to, s Božju pripomoć.

Tamničar u Filipe je odjednom bio uvučen u najveću krizu svoga života masivnim potresom koji je potpuno upropastio njegova zatvora visoke sigurnosti. Uznici su imali povoljnu priliku pobjeći - nešto što bi ga stajalo života. Njegova je vjera u evanđelje onda postala stvarna, toliko da se "Te iste noćne ure... odmah krsti" (Djela 16:33). Ako je itko imao razloga odgoditi baptizam to je bio on. Najgori potres u Grčkoj u 3000 godina, i horda ludih zatvorenika koji će tek nastupiti u najdramatičnijem bijegu povijesti, i prijetnja pogubljenja zbog zapostavljanja dužnosti koja mu se nadvila nad glavom, ipak je jasno vidio koji je bio jedan od najvažnijih činova za izvršavanje u cijelom svom životu i vječne sudbine. Tako je on svladao trenutne probleme svog okolnog svijeta (pr. potresa), pritisci svoje poslovne svakidašnjice i silne nervne traume u kojoj se zatekao - da bude baptiziran. Mnoge neodlučne kandidate za baptizam mogu izvući pravi poticaj od tog čovjeka. Da je mogao učiniti takav čin vjere je dostatan dokaz da je on već imao detaljnog poznavanja evanđelja, budući da takva istinska vjera jedino dolazi od slušanja Riječi Božje (Rim.10:17 cp. Djela 17:11).

Djela 8:26-40 bilježi kako je jedan etiopski činovnik proučavao svoju Bibliju dok se vozio kočijom kroz pustinju. Sreo je Filipa, koji mu je naširoko objasnio evanđelje, uključujući i potrebu za baptizam. Ljudski rečeno, moralo je izgledati nemoguće poslušati zapovijed da se baptizira u toj bezvodnoj pustinji. Ipak Bog ne bi dao zapovijed za koju bi znao da joj se neki ljudi neće moći pokoriti. "Putujući tako, stigoše do neke vode", tj. oaze, gdje je baptizam bio moguć (Djela 8:36). Ovaj događaj odgovara neosnovanim sugestijama da je baptizam potapanjem bio jedino određen za izvršavanje u oblastima gdje je bilo puno, lako dostupne vode. Bog će uvijek snabdjeti stvaran način u kojem će se izvršiti Njegove zapovijedi.

Apostol je Pavao dobio dramatičnu viziju od Krista koja je tako grizla njegovu savjest da on što je skorije mogao "odmah... usta, (i) krsti se" (Djela 9:18). I opet, moralo je biti primamljivo za njega da odgodi baptizam, misleći na svom istaknutom društvenom položaju i ambicioznoj karijeri ucrtane za njega u judizmu. Ali je ova uzlazna zvijezda židovskog svijeta učinila ispravnu i trenutnu odluku da se baptizira i otvoreno se odrekne svog prijašnjeg načina života. On je kasnije razmišljao o svojoj odluci da bude baptiziran "što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom... radi kojega sve izgubih (sve što je nekoć smatrao za "dobitak") i otpadom smatram: da Krista steknem... što je za mnom, zaboravljam ("dobitak" svog prijašnjeg židovskog života), za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi" (Fil.3:7,8,13,14).

Ovo je govor jednog atletičara koji napinje prema naprijed da prekine završnu traku. Ovakva sabranost duševnog i fizičkog nastojanja treba obilježavati naše živote nakon baptizma. Mora se shvatiti da je baptizam početak utrke prema Kraljevstvu Božjem; nije tek simbol promjenjivanja crkve i vjerovanja, niti je pasivni ulazak u opuštenom životu lake odanosti na nekoliko neodređenih kršćanskih načela. Baptizam nas povezuje trajnim osjetom s Isusova raspeća i uskrsnuća (Rim.6:3-5) - događaje ispunjeni krajnjim dinamizmom u svakom pogledu.

Kao umoran, duhovno pobjedonosni starac, Pavao se sjećao: "ne bijah neposlušan nebeskom viđenju" (Djela 26:19). Kao što je bilo istinito za Pavla, tako i za sve koji su ispravno baptizirani: baptizam je odluka za koju netko neće nikada žaliti. Cijelog svog života ćemo biti svjesni da smo učinili ispravnu odluku. O malo ljudskim odlukama možemo biti tako sigurni. Pitanje se mora ozbiljno odgovoriti: 'Zašto se ne bi baptizirao?'