9.5 ISUS I MOJSIJEV ZAKON

Isus je bio savršena žrtva za grijeh i idealni Veliki Svećenik koji je ustinu mogao steći spasenje za nas, stari je sistem životinjskih žrtvovanja i velikih svećenika okončan nakon njegove smrti (Heb.10:5-14). "Doista, kad se mijenja svećeništvo (s Levite na Krista), nužno se mijenja i Zakon" (Heb.7:12). Krist je postao "svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe (tj. samo potomak Levita je mogao biti svećenikom), nego snagom neuništiva života", koji mu je dan s obzirom na njegovu savršenu žrtvu (Heb.7:16 N.I.V.). Zbog toga, "Dokida se dakle prijašnja uredba (tj. Mojsijev zakon) zbog njezine nemoći i beskorisnosti - jer Zakon nije ništa priveo k savršenstvu - a uvodi se bolja nada" kroz Krista (Heb.7:18,19).

Iz ovoga je jasno da je Mojsijev zakon bio ukinut Kristovom žrtvom. Uzdati se u ljudsko svećenstvo ili još uvijek nuditi žrtvovane životinje znači da ne prihvaćamo potpunost Kristove pobjede. Takva vjerovanja znače da ne prihvaćamo Kristovu žrtvu za potpuno uspješnu, i da osjećamo da su nužna djela kako bi uzrokovali naše opravdanje, umjesto vjere u samoga Krista. "A da se pred Bogom nitko ne opravdava Zakonom... jer: Pravednik će od vjere živjeti" (Gal.3:11 cp. Av.2:4). Naš vlastiti čelično-volnji napor da budemo pokorni Božjim zakonima neće nam donijeti opravdanja; svakako svaki je čitatelj ovih riječi već prekršio te zakone.

Ako ćemo se držati zakona Mojsijeva, moramo pokušati paziti ga cijela. Nepokornost samo jednom njegovu dijelu znači da su oni koji su pod njim osuđeni: "Doista, koji su god od djela (tj. oslanjaju se) Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona" (Gal.3:10).

Slabost naše ljudske prirode je da nalazimo za nemoguće u potpunosti čuvati Mojsijeva zakona, ali s obzirom na Kristovu potpunu pokornost njemu, mi smo oslobođeni bilo kakve obaveze držati ga. Naše spasenje se duguje Božjemu daru kroz Krista, više nego našemu osobnom djelovanju u pokornosti. "Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh (tj. ponudu za grijeh, vidi N.I.V.), osudi grijeha u tijelu" (Rim.8:3). Tako "Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom" (Gal.3:13).

Zbog toga, se od nas više ne traži da držimo bilo koji dio Mojsijeva zakona. Mi smo vidjeli u Studij 3.4 da je novi Savez u Kristu zamijenio starog Saveza Mojsijeva zakona (Heb.8:13). Svojom je smrću, Krist "izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se (naša nesposobnost da u potpunosti čuvamo zakon). Nju on ukloni pribivši je na križ. Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću (ponude), po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo" (Kol.2:14-17). Ovo je prilično jasno - poradi Kristove smrti na križu, Zakon je 'uklonjen' pa tako se trebamo opirati bilo kakvom pritisku na nas da čuvamo dijelove toga, pr. praznike i subotu. Kao i ostatak Zakona, svrha ovih stvari je bila da pokažu prema Kristu. Nakon njegove smrti, njihov je simbolični značaj bio ispunjen, i stoga više nije imalo potrebe paziti ih.

Rana je kršćanska crkva 1 stoljeća bila pod stalnom pritisku pravoslavnih Židova da drži dijelove Zakona. Kroz cijeli Novi zavjet ponavljaju se upozorenja da se pruža otpor ovim sugestijama. U lice svemu ovome, neobično je to da danas ima nekoliko denominacija koje zagovaraju djelomičnu pokornost Zakonu. Mi smo ranije pokazali da bilo kakav pokušaj stjecanja spasenja iz pokornosti Zakonu mora imati za cilj čuvanje cijeloga Zakona, u protivnu smo automatski osuđeni zbog nepokornosti njemu (Gal.3:10).

Postoji element unutar ljudske naravi koji je sklon ideji o opravdanju djelima; mi želimo osjećati da činimo nešto k našem spasenju. Zbog toga, prinudno ubiranje desetine, nošenje raspela, citiranje datih molitva, moliti se u određenu pozu itd. su sve popularni dijelovi većinu religija, kršćanske i inače. Spasenje vjerom u Krista samo po sebe je nauk skoro jedinstven istinskom biblijski temeljenom kršćanstvu.

Upozorenja protiv čuvanja bilo kog dijela Mojsijeva zakona za postizanje spasenja, nalaze se kroz cijelog Novog zavjeta. Neki su naučavali da se kršćani trebaju obrezivati suglasno Mojsijevom zakonu, "i držati zakon". Jakov je izravno osudio ovu ideju u korist istinskih vjernika: "bez našega naloga" (Djela 15:24). Petar je opisao one koji naučavaju potrebu za pokornost Zakonu kao da stavljaju "učenicima na vrat jaram kojega ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa (nasuprot njihovim djelima pokornosti zakonu) spašeni, baš kao i oni" (Djela 15:10,11). Pod nadahnućem, Pavao je jednako govorio, naglašavajući istu poentu s vremena na vrijeme: "čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista... da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati... nitko (se) ne opravdava Zakonom... po (Kristu) se tko god vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu Zakonu niste mogli opravdati" (Gal.2:16; 3:11; Djela 13:39).

Siguran znak odmetništva narodnoga kršćanstva je taj da mnoge njihove prakse su temeljene na elementima Mojsijeva zakona - usprkos jasnog i napornog naučavanja razmatranog gore da kršćani ne trebaju paziti ovaj Zakon, budući da je ukinut od Krista. Mi ćemo sad razmatrati očiglednije načine u kojih je Mojsijev zakon temelj današnje 'kršćanske' prakse:-

SVEĆENICI

Katolička i anglikanska crkva napadno koriste jedan sistem ljudskoga svećenstva. Rimokatolici vide papu kao njihov ekvivalent židovskog velikosvećenika. Samo "jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus" (1Tim.2:5). Stoga je nemoguće, da papa ili svećenici mogu biti naši posrednici kao što su to bili svećenici pod starom Savezu. Krist je sada naš Veliki Svećenik na nebu, nudeći naše molitve Bogu.

Ne postoji apsolutno nikakav biblijski dokaz da je autoritet posjedovan od Duhovno-darovanih starješina prvoga stoljeća - pr. Petra - prenijet uzastopnim naraštajima ili osobito na papu. Čak kad bi se i dopustila ova mogućnost, nema nikakva načina o dokazivanju da su papa i svećenici osobno oni na koje je pao duhovni plašt starješina prvoga stoljeća.

Pošto su Duhovni dari povučeni, svi vjernici imaju podjednaki pristup Duhovnoj-Riječi u Bibliji (vidi Studije 2.2 i 2.4). Svi su oni stoga braća, i nitko nema duhovno uzvišeniji položaj od drugog. Svakako, svi istinski vjernici su članovi novog jednog svećenstva zbog njihova baptizma u Krista, u smislu da oni izlažu svjetlo Božje u mračnom svijetu (1Pet.2:9). Oni će stoga postati kraljevi - svećenici Kraljevstva, kad se ono uredi na zemlji o Kristova povratka (Otk.5:10).

Katolička praksa nazivanja svojih svećenika 'oče' ('papa' također znači 'otac') je u izravnu protuslovnost s Kristove jasne riječi, "ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima" (Mt.23:9). Dakako, Isus je upozorio protiv dodjeljivanja bilo kom bližnjem vrstu duhovnog ugleda koji je zahtjevan od današnjih svećenika: "Vi pak ne dajte se zvati Rabbi jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća" (Mt.23:8).

Kitnjastu odjeću koju nose svećenici, biskupi i drugi duhovnici ima svoje osnove u naročita odijela koja su nosili Mojsijevi svećenici i prvosvećenik. Ova je odjeća pokazivala prema savršenom karakteru Krista, i kao i sa cijelim Zakonom, njezina je svrha sada bila ispunjena. Uistinu je srceparajuće, da se odjeća koja je bila predviđena za veličanje Kristove slave, sada koristi za promaknuće slave ljudi koji je nose - od kojih neki priznaju da ne prihvaćaju Kristova uskrsnuća ili čak i samo postojanje Boga.

Katolička ideja da je Marija jedan svećenik je strašno pogrešna. Naši zahtjevi su u KRISTOVU imenu, ne u Marijinu (Iv.14:13,14; 15:16; 16:23-26). Krist je naš jedini Veliki Svećenik, ne Marija. Isus je ukorio Mariju kada ga je pokušala natjerati da učini nešto za druge (Iv.2:2-4). Bog, ne Marija, dovodi ljude Kristu (Iv.6:44).

DESETINA

Ovo je, također, bio dio Mojsijeva zakona (4Moj.18:21), po kojem su Židovi morali darovati desetinu svojih dobara svećeničkom plemenu Levita. Budući da sada nema nikakvog ljudskog svećenstva, ne može više biti obvezatno plaćanje desetine bilo kojim crkovnim starješinama. I opet je, jedna lažna ideja (u ovom slučaju o svećenicima) odvela do druge (tj. desetine). Samom Bog ne trebaju naše ponude, budući da sve pripada Njemu (Ps.50:8-13). Mi samo vraćamo Bogu ono što nam je On dao (1Dnev.29:14). Nemoguće je za nas steći spasenja kao ishod naših materijalnih ponuda, pr. u obliku novca. U zahvalnost Božjem velikom daru nama, mi ne trebamo samo ponuditi desetinu našeg novca, nego čitav naš život. Pavao je postavio primjer u ovome, uistinu čineći ono što je propovijedao: "prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje" (Rim.12:1).

MESO

Židovski je Zakon klasificirao određena mesa za nečista - praksa prihvaćena od nekih denominacija danas, posebno u pogledu svinjskog mesa. Zbog Kristova uklanjanja Zakona na križu, "Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću" (Kol.2:14-16). Tako Mojsijeve zapovijedi o ovim stvarima su ukinute, budući da je Krist sada došao. On je bio taj na koga su 'čista' jela pokazivala.

Isus je jasno objasnio da ništa što čovjek jede ne može ga duhovno onečistiti; ono što izlazi iz srca to čini (Mk.7:15-23). "Rekavši ovo, Isus je deklarirao sva jela za 'čista'" (Mk.7:19 N.I.V.). Petar je bio naučen istoj lekciji (Djela 10:14,15), kao i Pavao: "Znam i uvjeren sam u Gospodinu: ništa samo od sebe nije nečisto" (Rim.14:14). Ranije je, Pavao mislio da je odbijanje određena mesa bio znak duhovne slabosti (Rim.14:2). Naš stav o mesu "nas ne privodi (Bogu)" (1Kor.8:8). Najinkriminirajuće od svega je upozorenje da će kršćanski apostati naučiti ljude, "uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu" (1Tim.4:3).