9.3 PONUDA ZA NAS I ZA SEBE

Židovski velikosvečenik je morao prvo učiniti ponudu za vlastite grijehe, zatim za one od naroda (Heb.5:1-3). Kristova je žrtva imala ovu istu obostranu strukturu. Premda on osobno nije imao nikakvih grijeha, Isus je još uvijek bio ljudske prirode, i trebao je spasenje od smrti. Ovo spasenje je bilo snabdjeno Bogom na račun Kristove vlastite žrtve; tako je Isus umro za oboje da zaradi vlastitog spasenja, i također da nam omogući naše. Mnogi pasusi govore o ovome.

Ovaj dio je popis stihova koji dokazuju da je Kristova žrtva bila zbog njegovu vlastitu korist kao i za našu. Dulji je nego što treba da se dokaže poenta; ali osjećam da je ova tema bitna za shvaćanje ako se Gospodnja ljudskost hoće ispravno razumjeti. Na koncu čitanja ove knjige možeš u nekoj budućoj etapi htjeti razmišljati o ovim stvarima na jednoj većoj razini, i stoga je sav ovaj materijal uključen.

- Veliki svećenik "mora i za narod i za sebe prinositi okajnice... Tako i Krist" je ispunio vrstu Mojsijevog Velikosvećenika u ovom pogledu (Heb.5:3,5). Grčko "mora" određeno znači imati novčanog duga - govoreći da je naš Gospodin otkupio svoje vlastito spasenje. Obzirom na svoju ljudskost on je to morao učiniti (Heb.5:3). Ovo ne znači da je on imao nekakve osobne grijehe koje je trebao platiti. Ova poenta ne može biti previše istaknuta. Mi smo bili izbavljeni krvlju njegova žrtvovanja - također i on sam.

- Krist nije trebao "kao oni veliki svećenici danomice prinosi(ti) žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom" (Heb.7:27). Nema nikakve sumnje da Pavao ističe sličnost između svećeničke dvojne ponude i one Kristove. On to čini opet u Heb.9:7 (cp. v. 12,25). Kontrast je u tome da je Krist to učinio jednom, ali veliki svećenik godišnje. Ako je kontrast bio da je Krist samo ponudio za ljude, onda bi to bilo istaknuto. Zamijeti da je Kristova žrtva bila za njegove vlastite "grijehe", koje su odvojene od ljudskih - njegovi "grijesi" nisu bili naši koje je nosio, jer je u modelu on načinio zasebnu ponudu za nas. Budući da je Isus imao savršenog, bezgrešnog karaktera, "grijehe" su ovdje drugi način opisivanja grešne ljudske prirode. Metonimijom, o uzroku (grešne prirode) se govori kao o rezultatu. Ali ipak treba se istaći da je naš Gospodin bio savršen, i ne može se osuditi za grijeh.

- Bog "po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikoga Pastira... Gospodina našega Isusa" (Heb.13:20), tj. njegove vlastite krvi. Tako je naš Gospodin bio oboje pastir i zaklana ovca, time što je samoga sebe odveo na klanje, i kroz njegovu krv Bog ga uskrisi; na isti način je bio oboje ponuda i svećenik.

- A.V. margin Zah.9:9 savršeno pristaje: "kralj tvoj (Isus) ide k tebi, pravedan je i spašava se (A.V. 'ima spasenje')". Ova dva moguća prijevoda sugeriraju da spašavajući sebe naš nam je Gospodin donio spasenje. Žrtvom na križu, Isus je otplatio za svoju vlastitu prirodu kako bi postigao naše izbavljenje. Nije mudro razmišljati o njegovoj smrti izvan konteksta njezine svrhe - našeg spasenja.

- Mora se cijeniti da sve preporuke o prolijevanja krvi kroz životinjske žrtve pod zakonu su relevantna na neki način za Kristovu žrtvu. Oltar, simbol Krista, je bio čišćen jednom godišnje krvlju (2Moj.30:10), pokazujući kako je Krist posvetio sebe svojom vlastitom ponudom. Uistinu je cijeli Šator predstavljao Krista, i morao je biti čišćen krvlju (Heb.9:23). Fizički namještaj Šatora nije učinio nikakav grijeh, ipak je trebao očišćenje zbog same povezanosti s grijehom. Pa tako i s našim Gospodinu. Sam Veliki Svećenik je morao početi svoju službu poškropljen krvlju, i Kristu je također bila potrebna njegova vlastita žrtva kako bi započeo svoju službu za nas na nebu (3Moj.8:23).

Da je Isus otplatio za sebe ne znači da je on osobno bio grešan. Ponuđivanje osobne ponude za grijeh ne implicira uvijek da je ponuđivač sagriješio (pr. u 3Moj.12 žena je morala to učiniti nakon porođaja).