9.2 ISUSOVA KRV

Česta je izjava u Novom zavjetu da je naše opravdanje i spasenje kroz Kristovu krv (pr. 1Iv.1:7; Otk.5:9; 12:11; Rim.5:9). Da shvatimo značenje Kristove krvi, mi moramo shvatiti da je biblijsko načelo to da "je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša" (3Moj.17:14). Bez krvi tijelo ne može živjeti; stoga ona simbolizira život. Ovo objašnjava sklonost Kristovih riječi, "ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi" (Iv.6:53).

Grijeh ishodi smrću (Rim.6:23), tj. prolijevanju krvi, koja nosi život. Iz ovog se razloga od Izraelaca očekivalo prolijevanja krvi svaki puta čim bi griješili, da se podsjete da grijeh ishodi smrću. "I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (grijeha -Heb.9:22). Zato, Adamovo i Evino pokrivanje sebe smokvinim lišćem je bilo neprihvatljivo; umjesto toga Bog je ubio janjeta da opskrbi kožu za pokrivanje njihova grijeha (1Moj.3:7,21). Slično, Abeljova žrtva životinje je bila radije prihvaćena nego Kainova ponuda povrćem, jer je on cijenio ovo načelo da bez prolijevanja krvi ne može biti nikakvog oprosta i prihvatljivog pristupa Bogu (1Moj.4:3-5).

Ovi događaji pokazuju prema vrhovnu važnost Kristove krvi. Ovo je bilo osobito nagovješćeno događajima za blagdana pashe, kad su Božji ljudi morali poškropiti pragove svojih vrata krvlju janjeta kako bi se spasili smrti. Ova je krv pokazivala prema onoj Isusovoj, s kojom se mi moramo pokriti. Prije Kristova vremena Židovi su morali nuditi životinjske žrtve za svoje grijehe, suglasno Božjem zakonu Mojsiju. Međutim, ovo prolijevanje životinjske krvi je bilo samo zbog poučnih namjera. Grijeh se kažnjava smrću (Rim.6:23); nije bilo moguće da jedno ljudsko biće može ubiti životinju u zamjenu za vlastitu smrt ili kao istinskog predstavnika sebe. Životinju koju je on nudio nije mogla cijeniti ispravnog od pogrešnog; nije ga u potpunosti predstavljala: "Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odniijeti grijeha" (Heb.10:4).

Stoga se postavlja pitanje, Zašto su Židovi morali žrtvovati životinje kad su griješili? Pavao sažima različite odgovore ovom pitanju u Gal.3:24: "Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista". Životinje koje su ubijale za ponudu za grijeh morale su biti besprijekorne - bez mane (1Moj.12:5; 3Moj.1:3,10 itd.). Ovo je pokazivalo prema Kristu, "Jaganjca nevina i bez mane" (1Pet.1:19). Krv tih životinja je stoga predstavljala onu od Krista. Bile su prihvaćane za žrtve zbog grijeha samo dotle dok su pokazivale prema Kristovu savršenu žrtvu, koju je Bog znao da će on učiniti. Na račun ovog, Bog je mogao oprostiti grijehe Njegovih ljudi koji su živjeli prije Krista. Njegova je smrt bila "za otkupljenje prekršaja (načinjenih) iz starog Saveza" (Heb.9:15), tj. Mojsijeva zakona (Heb.8:5-9). Sve žrtve ponuđene pod zakonu pokazivale su prema Kristu, savršenoj ponudi za grijeh, koji "grijeh dokine žrtvom svojom" (Heb.9:26; 13:11,12; Rim.8:3 (N.I.V.) cp. 2Kor.5:21).

Mi smo objasnili u dijelu 7.3 kako je cijeli Stari zavjet, osobito Mojsijev zakon, pokazivao prema Kristu. Pod tim zakonu način pristupanja Bogu je bio preko velika svećenika; on je bio posrednik između Boga i ljudi pod starom Savezu kao što je Krist sada pod novom Savezu (Heb.9:15). "Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve... Sina zauvijek usavršena" (Heb.7:28). Budući da su oni sami grešnici, ovi ljudi nisu bili u stanju steći istinski oprost za ljude. Životinje koje su žrtvovale za grijeh nisu istinski predstavljale grešnike. Ono što se tražilo je bilo savršeno ljudsko biće, koje je u svakom pogledu predstavljalo grešna čovjeka, koje bi učinilo prihvatljivu žrtvu za grijeh od koju bi se ljudi okoristili putem povezivanja sebe s tom žrtvom. Slično tome, bio je potreban savršeni Veliki Svećenik koji je mogao suosjećati s grešnim ljudima za kojih je posredovao, bivajući kušan upravo kao i oni (Heb.2:14-18).

Isus savršeno pristaje ovom zahtjevu- "Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan" (Heb.7:26). On ne treba stalno žrtvovati za svoje vlastite grijehe, niti je više podložan smrti (Heb.7: 23,27). U svjetlu ovome, Pismo komentira o Kristu kao o našem svećeniku: "Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima" (Heb.7:25). Budući da je imao ljudsku prirodu, Krist, kao naš uzorni Veliki Svećenik, "može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi; jer je i (on) sam (bio) zaogrnut slabošću" (Heb.5:2). Ovo nas vraća izjavi koja se tiče Krista, "i sam on tako" je sudjelovao u našoj prirodi (Heb.2:14).

Kao što su židovski velikosvećenici posredovali Božjem narodu, Izraela, tako je i Krist Svećenik samo duhovnom Izraelu - oni koji su baptizirani u Krista, razumjevši istinskog evanđelja. On je Veliki Svećenik "nad kućom Božjom" (Heb.10:21), koja je sastavljena od onih koji su iznova rođeni baptizmom (1Pet.2:2-5), koji imaju istinsku nadu evanđelja (Heb.3:6). Uviđanje čudesnih prednosti Kristova svećenstva treba nas stoga ohrabriti za baptizam u njega; bez ovoga, on ne može posredovati za nas.

Baptizirani u Krista, mi trebamo nestrpljivo činiti punu korist iz Kristova svećenstva; dakako, mi imamo određene odgovornosti s obzirom na ono s čime se moramo nositi. "Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu" (Heb.13:15). Božji plan snabdjevanja Krista za naša svećenika je bilo zbog toga da Ga mi hvalimo. Heb.10:21-25 lista broj odgovornosti koje imamo na račun toga što je Krist naš Veliki Svećenik: "imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom.

1. Pristupajmo stoga (Bogu) s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom". Razumijevanje Kristova svećenstva znači da moramo biti baptizirani u njega ("tijela oprana"), i ne trebamo nikad dopustiti razvoj zle savjesti u naših umova. Ako vjerujemo Kristovu iskupljenju, mi smo načinjeni jedan s Bogom ('I-(Z)-SKUPA') kroz njegovu žrtvu.

2. "Čuvajmo nepokolebljivu vjeru". Ne trebamo odstupiti od istinskih nauka koji su uzrokovale naše razumijevanje Kristova svećenstva.

3. "I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav... te ne propuštamo svojih sastanaka". Trebamo se s ljubavlju vezivati s drugima koji uviđaju i imaju korist od Kristova svećenstva; naročito skupljanjem za zajedničku službu, s kojom se spomenimo Kristove žrtve (vidi dio 11.3.5).

Razumijevanje ovih stvari nas treba ispuniti poniznim uvjerenjem da ćemo doista doći do spasenja, ako smo baptizirani i obitavamo u Kristu: "Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas" (Heb.4:16).