7.3 Kristovo mjesto u Božjem planu

Bog ne odlučuje o Svojim planovima podsticajem trenutka, spravljajući dodatne dijelove u Svojoj namjeri kako se odvija ljudska povijest. Bog je imao potpuni plan formuliran u samom početku stvaranja (Iv.1:1). Njegova želja da ima Sina je stoga bila u Njegovu planu s početka. Cijeli Stari zavjet otkriva razne aspekte Božjega plana spasenja u Krista.

Mi smo često pokazivali da preko obećanja, proroštva proroka, i vrsti Zakona Mojsijeva, Stari je zavjet uvijek otkrivao Božju namjeru u Krista. Zbog Božjeg znanja da će imati Sina doveo je On stvaranje u postojanju (Heb.1:1,2 grč. tekst; "po" je u A.V. bolje preveden "zbog"). Zbog Krista su godine ljudske povijesti dopuštene od Boga (Heb.1:2 grč. tekst). Slijedi da je Božje otkrivenje čovjeku kroz godina, zapisano u Starom zavjetu, puno preporuka o Kristu.

Kristovu nadmoć i njegovu ogromnu i osnovnu važnost Bogu nam je teško potpuno shvatiti. Stoga istina je reći da je Krist postojao u Božjem umu i namjeri s početka, iako je jedino došao u fizičkom postojanju svojim rođenjem Marijom. Heb.1:4-7,13,14, ističe da Krist nije bio anđeo; dok je u svom smrtnom životu bio manji od anđela (Heb.2:7), on je bio uzvišen u daleko veću čast od njih budući da bio Božji 'Jedinorođeni Sin ' (Iv.3:16). Mi smo ranije pokazali da je jedini oblik postojanja naučavan u Pismu postojanje u tjelesnom obliku, stoga Krist nije postojao kao 'duh' prije svoga rođenja. 1Pet.1:20 rezimira stanje: Krist "bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena". Isus je bio središnji stožer evanđelja, "koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih" (Rim.1:1-4).

Ovo rezimira Kristovu povijest:-

1. Obećan u Starom zavjetu - tj. u Božjem planu;

2. Stvoren kao fizičku osobu preko djevičanskog rođenja, kao sjeme Davidovo;

3. Zbog svoga savršena karaktera ("Duhu posvetitelju"), pokazanog za vrijeme njegova smrtnog života

4. Bio je uskrsnut, i opet javno proglašen Sinom Božjim s duhom darivanim propovijedanju apostola.

BOŽJE PREDZNANJE

Nama će se uveliko pomoći u razumijevanju kako je potpuno Krist bio u Božjem umu s početka, dok nije fizički postojao, ako se složimo s činjenicom da Bog zna sve stvari koje će biti u 'budućnosti'; On ima potpuno 'predznanje'. Bog može stoga govoriti i misliti o stvarima koje ne postoje, kao da jesu. Tako cjelokupno je Njegovo znanje o budućnosti. Bog "zove da bude ono što nije" (Rim.4:17). On može stoga objaviti s početka "kraj i izdaleka što još nije bilo; koji kažem: namjera moja stoji i učiniću sve što mi je volja" (Is.46:10). Zato, Bog može govoriti o mrtvima kao da su živi, i može govoriti o ljudima kao da su živi prije rođenja.

"Savjet", ili riječ Božja, je prorekla Krista s početka; on je uvijek bio u Božjoj namjeri ili "volji". Bilo je stoga sigurno da će Krist u neko vrijeme biti fizički rođen; Bog će ispuniti Svoju izjavljenu namjeru u Kristu. Sigurnost Božjeg predznanja je stoga odražena u sigurnost Njegove riječi. Biblijski hebrejski ima 'proročki perfekat' vrijeme, koje koristi prošlo vrijeme za opisivanje budućih događaja koje je Bog obećao. Tako David reče, "ovo je kuća Gospoda Boga" (1Dnev.22:1), kad je hram bio tek obećan od Boga. Takva je bila njegova vjera u toj riječi obećanja da je David upotrijebio sadašnje vrijeme da opiše buduće stvari. Pismo obiluje primjerima o Božjem predznanju. Bog je bio tako siguran da će On ispuniti obećanja Abrahamu, da mu je rekao: "sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu" (1Moj.15:18) u vrijeme kada Abraham nije ni imao sjemena. Za vrijeme ovog istog perioda prije no je sjeme (Izak/Krist) rođeno, Bog je dalje obećao: "jer sam te učinio ocem mnogih naroda" (1Moj.17:5). Doista, Bog "zove da bude ono što nije".

Tako Krist govori za vrijeme svog službovanja kako je Bog sve "predao u ruku njegovu" (Iv.3:35), premda ovo onda nije bio slučaj. "(Kristu) pod noge sve podloži... Sad još ne vidimo da mu je sve podloženo" (Heb.2:8).

Bog je govorio o Svom planu spasenja preko Isusa kroz "usta svetih proroka svojih odvijeka" (Lk.1:70). Jer su bili tako usko povezani s Božjim planom, za ove se ljudi govori kao da su doslovno postojali s početka, iako ovo očito nije bio slučaj. Umjesto toga, mi možemo reći da su proroci bili u Božjem planu još s početka. Jeremija je glavni primjer. Bog mu je rekao: "Prije nego te sazdah u utrobi, znah te; i prije nego izide iz utrobe, posvetih te; za proroka narodima postavih te" (Jer.1:5). Tako je Bog znao sve o Jeremiji čak i prije stvaranja. Na ovaj način može Bog govoriti o perzijskom kralju Kira prije vremena njegova rođenja, koristeći govor koji implicira da je on bio tada u postojanju (Is.45:1-5). Heb.7:9,10 je drugi primjer da se ovaj govor o postojanju koristi o nekom tada još nerođenom.

Slično kao što se govori o Jeremiji i prorocima kao da su postojali čak i prije stvaranja, zbog njihova udjela u Božjem planu, tako i o istinskim se vjernicima govori kao da su postojali onda. Očito je da mi nismo onda postojali izuzev u Božjem umu. Bog "nas je spasio i pozvao pozivom svetim... po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih" (2Tim.1:9). Bog "u (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta... nas predodredi... dobrohotnošću svoje volje" (Ef.1:4,5).

Cijela ideja o pojedincima da su unaprijed znane Bogu s početka, i da su 'markirani' ('predestinirani') na spasenje, pokazuje da su oni postojali u Božjem umu s početku (Rim.8:27; 9:23).

U Svjetlu svemu ovome, ne iznenađuje da se o Kristu, kao zbroj Božje namjere, treba govoriti kao da je postojao još s početka u Božjem umu i planu, iako fizički on to nije mogao. On je bio "zaklano Jaganjce od postanka svijeta" (Otk.13:8). Isus nije tada doslovno umro; on je bio "Božje Jaganjce" žrtvovano 4000 god. kasnije na križu (Iv.1:29; 1Kor.5:7). Slično kao što je Isus bio izabran još s početka (1Pet.1:20), tako su i vjernici (Ef.1:4; ista grčka riječ za "izabran" je upotrijebljena u ovim stihovima). Naša poteškoća u razumijevanju svega ovoga je zbog toga što ne možemo olako zamisliti kako Bog djeluje izvan pojma vremena. 'Vjera' je sposobnost gledanja stvari s Božjega gledišta, bez ograničenja vremena.