Osvrt 20: Isusova Iskušenja

Mt.4:1-11 "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom. A on odgovori: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Isus mu kaza: Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš. Tada mu reče Isus: Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom klanjaj se i njemu jedinom služi! Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu".

  NARODNA INTERPRETACIJA:-

Ovaj pasus je čitan sa značenjem da je biće zvano "đavo" iskušavao Isusa na grijeh sugerirajući određene stvari i vodeći ga u primamljivih situacija.

KOMENTAR:
1. Isus je bio "poput nas iskušavan svime" (Heb.4:15), i: "svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami" (Jak.1:14). Mi smo kušani od "đavola" naših vlastitih požuda ili zlih želja, tako je bio i Isus. Mi nismo kušani od neko zlo biće koje odjednom stoji kraj nas i potiče na grijeh - grijeh i iskušenje dolaze "iznutra, iz srca čovječjega" (Mk.7:21).

2. Iskušenja se očito ne mogu uzeti doslovno:-

-Mt.4:8 implicira da je Isus bio odveden na visoku goru da vidi sva kraljevstva svijeta u njihovu buduću slavu "odjednom" (Lk.4:5). Ne postoji gora dovoljno visoka da se vidi cijeli svijet. I zbog čega bi visina gore omogućila Isusu da vidi kakav bi svijet bio u budućnosti? Kako je zemlja okrugla, ne postoji nijedna točka na njezinoj površini odakle bi netko mogao ikad vidjeti sve dijelove svijeta odjednom.

-Jedno upoređivanje Mt.4 i Lk.4 pokazuje da su iskušenja opisana različitim redom. Mk.1:13 veli da je Isus bio "u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona", dok Mt.4:2-3 veli da "propostivši četrdeset dana... pristupi (mu) napasnik (sotona)". Budući da Pismo ne može sebi protusloviti, možemo zaključiti da su se ova ista iskušenja ponavljala. Iskušenje da pretvori kamenje u kruh je očiti primjer. Ovo bi se lijepo složilo kad bi se ova iskušenja pojavljivala unutar Isusove svijesti. Biti naše prirode, nedostatak hrane bi ga pogodilo psihički kao i fizički, i tako bi njegova svijest lako počela zamišljati stvari. Samo nekoliko dana bez hrane može dovesti do delirij neke (cp. 1Sam.30:12). Sličnost između vjekne kruha s kamenu je spomenuta od Isusa u Mt.7:9, i nesumnjivo te slike su se često spajale u njegovoj izmučenoj svijesti - premda uvijek dovedeni pod hitru kontrolu s njegovim sjećanjem Riječi.

-Isus je vjerojatno kazao piscima evanđelja zapis svojih iskušenja, i kako bi nam predočio riječima intenzitet onoga što je pretrpio, mogao je koristiti figurativni pristup viđen u Mt.4 i Lk.4

-Izgleda nevjerojatnim da je đavo vodio Isusa kroz pustinju i ulicama Jeruzalema i onda se skupa uspeli na vrh hrama, i sve to na pogled radoznalih Židova. Josip ne pravi nikakav zapis da se takvo što dogodilo - vjerojatno bi to uzrokovalo poveću strku. Slično, ako su ova iskušenja nastala nekoliko puta za tih četrdeset dana kao i na kraju tog perioda (najmanje dvaput, budući da ih Matej i Luka imaju različitim redom), kako bi Isus imao vremena da ode (đavo je "odveo" Isusa tamo) na najbližu visoku goru (koja bi bila Hermon na dalekom sjeveru Izraela), uspe se na vrh i ponovo siđe, vrati se u pustinju i onda ponovi vježbu? Sva njegova iskušenja su se dogodila u pustinji - on je ondje bio četrdeset dana, cijelo vrijeme kušan đavolom (koji se tek odvojio na kraju Mt.4:11). Ako je Isus bio kušan đavolom svakoga dana, i iskušenja se događala samo u pustinji, onda slijedi da Isus nije mogao napustiti pustinju da ode u Jeruzalem ili putuje do visoke gore. Stoga ove se stvari nisu mogle dogoditi doslovno.

-Ako je đavo fizička osoba koja nema nikakav obzir za Božju Riječ i je zainteresiran navoditi ljude na grijeh, onda zašto bi mu Isus citirao Pismo da ga svlada? Prema narodnom gledištu, ovo ne bi otjeralo đavola. Zamijeti da je svaki put Isus citirao biblijski pasus. Ako je đavo bio zle želje unutar Isusova srca, onda je razumljivo da time što je imao Riječ u svom srcu i sjećajući se nje, mogao je svlađivati te zle želje. Ps.119:11 je tako relevantan da vjerojatno posebno prorica doživljaje Krista u pustinji: "U srce svoje zatvorio sam riječ tvoju, da ti ne griješim".

-Mt.4:1 veli "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša". Ovo je bio Duh Božji koji tek što mu je bio darivan (3:16). Bilo bi izvanredno nešto da Božji Duh vodi Isusa u pustinju kako bi bio kušan od nadljudskog bića koje postoji oprečno Bogu.

PREDLOŽENA OBJAŠNJENJA:-

1. Kad je Isus bio baptiziran u Jordanu od Ivana, on je primio moć Svetoga Duha (Mt.3:16). Čim je izišao iz vode, bio je odveden u pustinju da bude iskušavan. Znajući da ima moć duha pretvoriti kamenje u kruh, skakati sa zgrada neozlijeđen itd., ova su iskušenja morala bjesnjeti u njegovoj svijesti. Ako bi osoba sugerirala ove stvari Isusu i Isus bi znao da je ta osoba grešna, onda iskušenja su daleko manje suptilna nego kad bi proizlazila iz nutrine vlastite Isusove svijesti.

2. Iskušenje da uzme kraljevstvo za sebe bilo bi daleko snažnije kad bi dolazilo iznutra Krista. Isusova svijest bi bila ispunjena Pismom, i u njegovo pogođeno stanje svijesti, nastalo zbog njegova posta, bilo bi primamljivo pogrešno tumačiti pasuse da bi mu omogućile da ih iskoristi za opravdanje izbiranja lakšeg izlaznog puta iz situacije u kojoj je bio. Stojeći na visoku goru pripomnuje Ezekija da mu je pokazano čemu bi kraljevstvo sličilo s visoke gore (Jez.40.2), i Ivan gledajući sa "goru veliku, visoku... sveti grad Jeruzalim" (Otk.21:10). Isus je vidio svjetska kraljevstva kakva bi bila u budućnosti (Lk.4:5), tj. u Kraljevstvu, kad će "kraljevstva ovoga svijeta postati kraljevstva našeg Gospodara i Njegova Krista" (Otk.11:15(izv. grč. tekst)). Možda je mogao pomisliti o Mojsiju na kraju 40 godina pustinjskog lutanja (cp. njegovih 40 dana) gledajući u Obećanu Zemlju (Kraljevstvu) s gore Nebo. Istaknuto je u Danielu (4:17,25,32; 5:21) "da višnji vlada carstvom ljudskim, i daje ga kome hoće"; Isus bi znao da mu jedino Bog, ne netko drugi, može dati Kraljevstvo. Stoga ne bi ni bilo neko veliko iskušenje ako bi jedno zlo čudovište tvrdilo da može dati Isusu Kraljevstvo, kad je on znao da jedino Bog ima tu moć. Međutim, Isus je znao da je bila Njegova (Očeva) dobra volja dati Isusu Kraljevstvo, i moralo je biti sugerirano od "đavola" unutar Isusa da on može uzeti to kraljevstvo odmah. Napokon, mogao je misliti, Bog je upravio sav autoritet meni u očekivanju (Iv.5:26,27), tako da je imao moć dati svoj život i opet ga uzeti natrag (Iv.10:18), iako konačno sva moć mu je dana tek poslije njegove smrti i uskrsnuća (Mt.28:18).

3. S njegovim poznavanjem Pisma, Krist bi uočio sličnosti između sebe sama i Ilije, čiji je moral opao nakon 40 dana u pustinju (1Car.19:8) i Mojsija, koji je izgubio trenutnu baštinu zemlje na kraju 40 godina u pustinji. Isus je na koncu 40 dana, bio u sličnoj poziciji njima - suočen sa stvarne mogućnosti neuspjeha. Mojsije i Ilija nisu uspjeli zbog ljudske slabosti - ne zbog osobe zvana "đavo". To je bila ova ista ljudska slabost, "sotona", ili protivnik, koja je iskušavala Isusa.

4. "A đavao mu reče: Ako si Sin Božji..." (Lk.4:3). Morala je biti stalna kušnja unutar Kristove svijesti pitati se jeli on uistinu Sin Božji, budući da su svi ostali mislili da je on sin Josipov (Lk.3:23; Iv.6:42) ili vanbračni (to implicira Iv.9:29), i da su ga zvanični zapisi hrama opisivali kao Josipova sina (Mt.1:1,16; Lk.3:23, gdje "se smatralo" znači 'smatrao je zakon'). On je bio jedino ljudsko biće bez ljudskog oca. Fil.2:8 implicira da je Isus počeo cijeniti da je uistinu bio čovjek poput nas, podrazumijevajući da je bilo primamljivo za njega ne vjerovati da je bio Sin Božji, ili da pogrešno shvati svoju vlastitu prirodu.

5. Iskušenja su bila upravljana od Boga za Kristova duhovnog odgoja. Pasusi citirani od Krista za jačanje sebe protiv svojih zlih želja ("đavola") su svi iz istog dijela 5Moj., koji se odnose na iskustva Izraela u pustinju. Isus je jasno vidio paralelu između njegovih iskustva i njihovih:-

5Moj.8	Mt.4/Lk.4
v.2 "vodio (te je) Gospod Bog tvoj četrdeset godina po pustinji da bi te namučio i iskušao, da se zna šta ti je u srcu, hoćeš li držati zapovijesti njegove (riječ) ili nećeš."	"Duh tada odvede Isusa u pustinju" "četrdeset dana". Isus se dokazao kušnjama. Isus ih je svladao citirajući Pismo koje je bilo u njegovu srcu (Ps.119:11).
v.3 "I mučio te je, glađu te morio; ali te je opet hranio manom... da bi ti pokazao da čovjek ne živi o samom hljebu nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih".	"napokon ogladnje". U Iv.6 mana je tumačena od Isusa da predstavlja Božju Riječ - po koju je Isus živio u pustinji. Isus je naučio da je on duhovno živio od Riječi Božje. "On odgovori: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi" Božjoj.
v.5 "Zato poznaj u srcu svom da te Gospod Bog tvoj gaji kao što čovjek gaji svoje dijete".	Isus je nesumnjivo razmišljao o svojim doživljajima. Bog je gajio Svoga Sina, Isusa - 2Sam.7:14; Ps.89:32.

Tako nam je Isus pokazao kako da čitamo i učimo Riječ - on je zamislio sebe u položaju Izraela u pustinji, i je stoga uzeo lekcije koje se mogle naučiti iz njihovih iskustva za sebe u svojim pustinjskim kušnjama.