6.2 ĐAVO I SOTONA

Ponekad izvorne riječi biblijskog teksta su ostavljene neprevedene ("mamon", u Mt.6:24 (Karadžić), je jedan aramejski primjer toga). Kao riječ, 'sotona' je jedna neprevedena hebrejska riječ koja znači 'protivnik', dok je 'đavo' prijevod grčke riječi 'diabolos', a znači lažac, neprijatelj ili klevetnik. Ako bi vjerovali da su sotona i đavo nekakvo biće izvan nas koje je odgovorno za grijeh, onda kadgod naiđemo na ove riječi u Bibliji, moramo ih napraviti da se tiču ove zle osobe. Biblijska upotreba ovih riječi pokazuje da se one mogu koristiti kao obični pridjevi, opisujući obične ljude. Ova činjenica onemogućuje mišljenje da riječi đavo i sotona kao što su upotrebljavane u Bibliji upozoravaju na veliku opaku osobu ili bića izvan nas.

RIJEČ 'SOTONA' U BIBLIJI

1Car.11:14 bilježi "podiže Gospod protivnika (ista heb. riječ drugdje prevedena "sotonu") Solomunu, Adada Idumejca". "Podiže mu Bog još jednog protivnika (još jednu sotonu), Rezona... I bješe protivnik (sotona) Izrailjev" (1Car.11:23,25). Ovo ne znači da je Bog podigao nadnaravnu osobu ili jednog anđela da bude sotona/protivnik Salomonu; On je podigao obične ljude. Mt.16: daje drugi primjer. Petar je pokušavao odvratiti Isusa od odlaska u Jeruzalem da umre na križu. Isus se okrenuo i rekao Petru "Nosi se od mene, sotono... jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko". Pa tako je Petar nazvan sotona. Zapis je kristalno jasan da Krist nije govorio nekom anđelu ili čudovištu kad je govorio ove riječi; on je govorio Petru.

Zato što riječ 'sotona' znači tek protivnik, dobra osoba, čak i Sam Bog, može se nazvati 'sotona'. U suštini nema ničeg nužno grešnog oko same riječi. Grešne konotacije koje riječ sotona ima dijelom su dužne činjenici da je naša vlastita grešna narav naš najveći 'sotona' ili protivnik, i isto tako zbog upotrebe riječi u govoru svijeta da se tiče na nešto povezano s grijehom. Sam Bog može biti sotona za nas time što donosi nevolje u naše živote, ili stajanjem na putu pogrešnog smjera neke akcije koju smo nakanili. Ali činjenica da se Bog može nazvati 'sotona' ne znači da je On Sam grešan.

Knjige Samuela i Dnevnika su paralelni računi istih događaja, kao što su četiri evanđelja, zapisi istih događaja ali koriste različiti jezik. 2Sam.24:1 bilježi "A Gospod... nadraži Davida na njih govoreći: hajde izbroj Izrailja". Paralelni račun u 1Dnev.21:1 veli "Ali usta sotona na Izrailja i navrati Davida da izbroji Izrailja". U jednom pasusu Bog je provokator, u drugi je sotona. Jedini zaključak je da je Bog djelovao kao 'sotona' ili protivnik Davidu. On je učinio isto Jovu dovodeći nevolje u njegov život, tako da je Jov rekao o Bogu: "silom ruke svoje suprotiš mi se" (Jov 30:21); 'Ti djeluješ poput sotone protiv mene', bijaše ono što je Jov u osnovi govorio.

RIJEČ 'ĐAVO' U BIBLIJI

Pa tako je isto i s riječi 'đavo'. Isus je rekao, "Nisam li ja vas dvanaestoricu (učenika) izabrao? A ipak, jedan je od vas đavo (Iv.6:70). Govoraše to o Judi... Iškariotskoga" koji bijaše običan, smrtnik. On nije govorio o osobnom biću s rogovima, ili o takozvanom 'duhovnom biću'. Riječ 'đavo' ovdje jednostavno ukazuje na lošu osobu. 1Tim.3:11 snabdjeva drugi primjer. Supruge crkovnih starješina da ne budu "klevetnice"; izvorna grčka riječ ovdje je 'diabolos', koja je ista riječ prevedena 'đavo' drugdje. Pa tako Pavao upozorava Tita da starije žene u ekleziji ne budu "klevetnice" ili 'đavoli' (Tit 2:3). Slično tako je rekao Timoteju (2Tim.3:1,3) da "u posljednjim danima... ljudi će doista biti... klevetnici (đavoli)". Ovo ne znači da će se ljudska bića pretvoriti u nadnaravna bića, no da će biti zlobnija. Treba biti prilično jasno iz svega ovoga da riječi 'đavo' i 'sotona' ne odnose se na palog anđela ili grešnog bića izvan nas.

GRIJEH, SOTONA I ĐAVO

Riječi 'sotona' i 'đavo' su upotrijebljeni figurativno da opišu prirodne grešne sklonosti unutar nas o kojima smo govorili u Studij 6.1. Ovi su naš glavni 'sotona' ili protivnik. Oni su također personificirani, i kao takvi o njima se može govoriti kao o 'đavlu' - našeg neprijatelja, klevetnika istine. Ovome sliči naš naravni 'čovjek' - na samog đavola. Veza između đavla i naše zle želje - grijeha unutar nas - je učinjena izričita u nekoliko pasusa: "Pa budući da djeca (mi sami) imaju zajedničku krv i meso, i sam on (Isus) tako postade u tome sudionikom da smrću (svojom) obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla" (Heb.2:14). Đavo je ovdje opisan kao da je odgovoran za smrt. Ali "plaća je grijeha smrt" (Rim.6:23). Stoga grijeh i đavo moraju biti paralelni. Slično Jak.1:14 veli da naše zle želje kušaju nas, vodeći nas grijehu i prema tome k smrti; ali Heb.2:14 veli da đavo nosi smrt. Isti stih kaže da je Isus imao našu narav kako bi uništio đavla. Stavi ovo naspram Rim.8:3: "(Bog) poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela (tj. u našu ljudsku prirodu) i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu". Ovo pokazuje da đavo i grešne sklonosti koje su prirodno unutar ljudske naravi su efektivno isto. Veoma je važno razumjeti da je Isus bio kušan isto kao i mi. Pogrešno razumijevanje nauka o đavlu znači da ne možemo ispravno cijeniti Isusovu prirodu i djelo. Jedino jer je Isus imao našu ljudsku narav - đavo unutar njega - možemo imati nadu spasenja (Heb.2:14-18; 4:15). Svlađujući želje svoje vlastite naravi, biblijskog đavla, Isus je bio u stanju uništiti đavla na križu (Heb.2:14). Ako đavo jest osobno biće, onda ono ne treba više postojati. Heb.9:26 veli da se Krist pojavio "da grijeh dokine žrtvom svojom". Heb.2:14 parira ovim, izjavom da je kroz svoju smrt Krist uništio đavla u sebe. Svojom je smrću u očekivanju Isus uništio "grešnog tijela" (Rim.6:6), tj. ljudsku narav, grijeh otkriven u (obliku) samih naših tijela.

"Tko čini grijeh, od đavla je" (1Iv.3:8), jer je grijeh rezultat davanja puta našim vlastitim naravnim, zlim željama (Jak.1:14,15), kojih Biblija naziva 'đavo'. "Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska" (1Iv.3:8). Ako smo ispravni u kazivanju da su naše zle želje đavo, onda djela naših zlih želja, tj. njihov ishod, su naše grijehe. Ovo je potvrđeno 1Iv.3:5: "on (Isus) se pojavi da odnese grijehe". Ovo potvrđuje da su "naše grijehe" i "djela đavolska" isto. Djela 5:3 snabdjeva drugi primjer ove veze između đavla i naše grijehe. Petar reče Ananiji: "zašto ti sotona ispuni srce"? Onda u v.4 Petar kaže "Zašto si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje?" (Karadžić) Začeti čega lošeg u naša srca je isto kao sotona da nam puni srca. Ako mi sami začnemo nešto, na pr. grešnoga plana, onda on počinje unutar nas. Ako jedna žena začne dijete, ono ne postoji izvan nje; ono počinje unutar nje. Jak.1:14,15 koristi istu figuru u opisu kako naše požude začnuju i rađaju grijeh, koji rađa smrt. Ps.109:6 poistovjećuje grešnika sa sotonom (u Daničić "bezbožnika" s "protivnika") "Postavi nad njim zlog čovjeka, i neka mu sotona stane uz njegovu desnu ruku" (izv. tekst), tj. da vlada nad njim (cp. Ps.110:1).

PERSONIFIKACIJA

Međutim, možeš razumno odgovoriti: 'Pa to doista govori kao da je đavo jedno biće!' Ovo je sasvim točno; Heb.2:14 govori o "onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla". Čak i mala količina biblijskoga čitanja pokazuje da se često koristi personifikacija - govorenje o apstraktnoj ideji kao da je osoba. Tako Pri.9:1 govori o ženi zvanoj 'Premudrost' koja zida sebi kuću, i Rim.6:23 izjednačuje grijeh s gospodarom koji otplaćuje smrću. Ova pojava je dalje diskutirana u Osvrtu 5. Naš đavo, 'diabolos' često predstavlja naše zle želje. Ipak ne može se imati apstraktni dijabolizam; zle želje koje su u čovječje srce ne mogu postojati odvojeno od čovjeka; stoga je đavo personificiran. Grijeh je često personificiran kao gospodar (pr. Rim.5:21; 6:6,17; 7:3). Razumljivo je, stoga, da je 'đavo' također personificiran, s obzirom da đavo također ukazuje na grijeh. Slično, Pavao govori o nama da imamo dva bića, kao da su, unutar naša tijela (Rim.7:15-21): tjelesni čovjek, 'đavo', bori se s čovjekom Duha. Ipak je očito da nema dva doslovna, osobna bića koja se bore unutar nas. Ovaj grešni dio naše naravi je personificiran kao "the evil one" (Mt.6:13 R.V. ("Zloga"-B.D/J.F. "zla"-Karadžić)) - biblijskoga đavla. Ista grčka fraza prevedena "Zloga" ovdje je prevedena kao "opakoga" u 1Kor.5:13, pokazujući da kad osoba daje put grijeha, njegov "onaj zli" - on sam - postaje "onaj zao", ili 'đavo'.

'ĐAVO' I 'SOTONA' U POLITIČKOM KONTEKSTU

Ove su riječi 'đavo' i 'sotona' isto tako upotrijebljene da opišu opakog, grešnog svjetskog poredka u kojem živimo. O socijalnim, političkim i pseudoreligioznim hijerarhijama ljudske rase može se govoriti u obliku 'đavla'. Đavo i sotona u Novom zavjetu često se odnose na političke i društvene moći židovskih ili rimskih sistema. Tako mi čitamo o đavlu gdje baca vjernike u tamnicu (Otk.2:10), odnoseći se na rimskih vlasti koje zatvaraju vjernike. U ovom istom kontekstu čitamo o crkvi u Pergamu da je smještena gdje i stolica sotone, ili prijestolje, bijaše - tj. mjesto vladavine rimske kolonije u Pergamu, gdje je također bilo i grupe vjernika. Mi ne možemo reći da je sama sotona, ako postoji, osobno imao prijestolja u Pergamu.

Pojedinačni je grijeh opisan kao prijestup protiv Božjeg zakona (1Iv.3:4). Ali grijeh izražen kolektivno kao politička ili društvena sila oprečna Bogu je sila mnogo moćnija no pojedince; ova kolektivna moć je nekad personificirana kao moćno biće zvano sotona. U ovom su smislu Iran i druge islamske sile nazvale Sjedinjenih Država, "velikim sotonom" - tj. veliki protivnik njihove kauze, u političkim i religioznim odnosima. Ovako su riječi 'đavo' i 'sotona' često upotrebljavane u Bibliji.

U zaključak, vjerojatno je istina reći da u ovoj temi više no u kojoj drugoj, bitno je temeljiti naše razumijevanje na uravnoteženom aspektu cijele Biblije, umjesto graditi masivnih nauka na nekoliko stihova koji sadrže privlačnih parola koje naizgled ukazuju na ustaljena vjerovanja o đavlu. Studij 6.1 i ovaj dio isplatit će pažljiva, s molitvom pročitavanja. Podložno je da je naučna pozicija ocrtana ondje jedini način biti u stanju razboritog razumijevanja svih pasusa koji se tiču đavola ili sotone. Ove se riječi mogu koristiti kao obični pridjevi, ili mjestimice one se tiču grijeha koji je temeljen unutar naše vlastite ljudske naravi. Neki od najrasprostranjenijih pogrešno shvaćenih pasusa koji se citiraju u podršci današnjih ideja su razmatrani u Osvrtima u pridružbi ovom studiju.

Oni koji imaju poteškoća prihvatiti naše zaključke trebaju se upitati: (1) Je li grijeh personificiran? Jasno da jest. (2) Je li istina da se 'sotona' može upotrebljavati tek kao jedan pridjev? Da istina je. Koje stvarne poteškoće, stoga, može biti u prihvaćanju da je grijeh personificiran kao naš neprijatelj/sotona? Svijet je često personificiran u Ivanovim pismima i evanđelju; koje bolje titule za ovu personifikaciju doli 'sotona' ili 'đavo'?