6.1 BOG I ZLO

Mnoge sekte kršćanstva, zajedno s mnogo drugih religija, vjeruju da ima jedno biće ili čudovište zvano đavo ili sotona koje je izvor problema koji su po svijetu i u našem životu, i koje je odgovorno za grijeh koji počinimo. Biblija jasno uči da je Bog svemoćan. Mi smo vidjeli u Studij 1.4 da anđeli ne mogu griješiti. Ako uistinu vjerujemo ovo, onda je nemoguće da ima nekakvo nadnaravno biće na djelu u ovom univerzumu koje je u opoziciji Svemogućem Bogu. Ako vjerujemo da takvo biće uistinu postoji, onda sigurno dovodimo u pitanje suprematiju Boga Svemogućeg. Ova je tema toliko važna da se pravilno razumijevanje đavola i sotone mora smatrati važnom doktrinom. Nama je rečeno u Heb.2:14 da je Isus uništio đavola s njegovu smrću; stoga osim ako imamo ispravno razumijevanje o đavolu, mi ne možemo shvatiti djelo ili prirodu Isusa.

U svijetu uglavnom, posebno u takozvanom 'kršćanskom' svijetu, postoji ideja da dobre stvari u životu dolaze od Boga a loše stvari od đavola ili sotone. Ovo nije nova ideja; ona nije čak ni ideja ograničena samo na kršćanskog apostata. Babilonci, na primjer, su vjerovali da ima dva boga, bog dobra i svjetla, i bog zla i mraka, i da su ta dva uhvaćena u smrtni sukob. Kir, veliki kralj Perzije, vjerovao je samo ovo. Stoga mu je Bog rekao, "Ja sam Gospod, i nema drugoga, osim mene nema boga... Koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo (N.I.V. "nesreću"); ja Gospod činim sve to" (Is.45:5-7,22). Bog stvara mir i On stvara zlo, ili nesreću. Bog je tvorac, stvoritelj "zla" u ovom smislu. U ovom smislu postoji razlika među "zlo" i grijeha, koji je čovjekova krivica; on je ušao u svijet kao rezultat čovjeka, ne Boga (Rim.5:12).

Bog govori Kiru i narodu Babilona "osim mene nema (drugog) boga". Hebrejska riječ 'el'' prevedena "Bog" u osnovi znači 'sila, ili izvor moći'. Bog veli da nema nikakav izvor moći u postojanju odvojeno od Njega. Ovaj je razlog zašto istinski vjernik u Boga ne može prihvatiti ideju o nadnaravnom đavolu ili demonima.

BOG: TVORAC NESREĆE

Biblija obiluje primjerima o Bogu koji donosi "zla" u životima ljudi i u ovom svijetu. Amos 3:6 kaže da ako ima zla u nekom gradu, Bog ga je učinio. Ako na primjer, ima potresa u jednom gradu, često se osjeća da je 'đavo' djelovao na taj grad, i da je doveo tu nesreću. Ali istinski vjernik mora razumjeti da je to Bog koji je odgovoran za to. Ovako Mih.1:12 govori da je sišlo "zlo od Gospoda do vrata Jerusalimskih". U knjizi o Jovu čitamo kako je Jov, pravedan čovjek, izgubio stvari kojih je imao u ovom životu. Knjiga uči da iskustvo 'zla' u životu osobe nije izravno razmjerno s njihovu pokornost ili nepokornost Bogu. Jov je priznao da "Gospod dade, Gospod uze" (Jov 1:21). On ne kaže da je 'Gospod dao i sotona uzeo'. On je komentirao svojoj ženi: "dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo (isto tako) primati?" (Jov 2:10). Na kraju knjige, prijatelji Jova tješe ga "za sve zlo što bješe Gospod pustio na nj" (Jov 42:11 cp. 19:21; 8:4). Ovako je Bog izvor "zla" u smislu da je krajnji propusničar problema kojih imamo u našim životima.

"Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja... Poradi vašega odgajanja trpite... onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti" (Heb.12:6-11), ovo pokazuje da nedaće koje nam Bog zadaje vode nas eventualno k našem duhovnom rastu. Postavljanje je Riječi Božje protiv samu sebe kazati da je đavo biće koje nas prisiljava na grijeh ili nepravdu, dok istodobno da navodno donosi probleme u naše živote koji vode našem razvoju 'mironosnog ploda pravednosti'. Pravoslavna ideja o đavolu nailazi na ozbiljne probleme ovdje. Osobito ozbiljne za nju su pasusi koji govore o ispraćanju čovjeka kod sotone "da bi se spasio duh", ili "da nauče ne huliti" (1Kor.5:5; 1Tim.1:20). Ako je sotona doista biće nagnuto da tjera ljude na grijeh i ima negativni duhovni učinak na ljude, zašto ovi pasusi govore o 'sotoni' u pozitivnom svjetlu? Odgovor leži u činjenici da jedan protivnik, "sotona" ili poteškoća u životu, može često ishoditi u pozitivne duhovne efekte u životu vjernika.

Ako prihvatimo da zlo dolazi od Boga, onda možemo se moliti Bogu da učini nešto oko problema kojih imamo, na pr. da ih odnese. Ako On to ne učini, onda znamo da su poslani od Boga za naše duhovno dobro. Sad ako vjerujemo da ima kakvo zlo biće zvano đavo ili sotona koje stvara naše probleme, onda nema nikakva načina za dolaženje do termina s dobrim. Nesposobnost, bolest, iznenadna smrt ili nesreća moraju se shvatiti tek kao loša sreća. Ako je đavo nekakav moćan, grešni anđeo, onda bi on bio mnogo moćniji od nas, i mi ne bi imali nikakva izbora no stradati u njegovoj ruci. Suprotno tome, mi smo utješeni da pod Božju upravu, "sve (u životu) ide na dobro" vjernicima (Rim.8:28). Stoga nema takvo što kao 'sreća' u životu vjernika.

PORIJEKLO GRIJEHA

Mora se istaknuti da grijeh dolazi iznutra nas. Naša je krivica što griješimo. Naravno, bilo bi lijepo vjerovati da nije bila naša krivica što smo griješili. Mi možemo slobodno griješiti i onda pravdati se pomišljom da je u biti kriv đavo, i da krivica našeg grijeha treba potpuno svaliti na nj. Nije neuobičajeno da je u slučajeva vrlo zločestog ponašanja, okrivljena osoba molila za milost jer ona kaže da je bila u vlasti đavola u to vrijeme i da stoga nije bila odgovorna za se. Ali, vrlo ispravno, ovakvi mlitavi izgovori su osuđeni da uopće ne stoje, i osobi se određuje kazna.

Mi se trebamo sjetiti "Jer plaća je grijeha smrt" (Rim.6:23); grijeh vodi k smrti. Ako nije naša krivica što griješimo, već đavola, onda jedan pravedan Bog treba kazniti đavola umjesto nas. Ali činjenica da se nama sudi za naše vlastite grijehe pokazuje da smo mi odgovorni za naše grijehe. Ideja da je đavo određena osoba izvan nas umjesto princip grijeha unutar nas je jedan pokušaj pomicanja odgovornosti za naše grijehe dalje od nas samih. Ovo je tek još jedan primjer za ljudsko odbijanje složiti se s onim što Biblija uči o ljudskoj naravi: da je u osnovi grešna.

"Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti... Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva... uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka" (Mk.7:15-23)

Ideja da ima čega grešnog izvan nas koje ulazi u nas i tjera nas na grijeh je nespojivo s jasnim Isusovim učenjem ovdje. Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze sve te zle stvari. Zato je, u vrijeme potopa, Bog smatrao da je "misao srca čovječijega zla od malena" (1Moj.8:21). Jakov 1:14 govori nam kako smo kušani "svakoga (proces je isti za svaki ljudski stvor) napastuje njegova požuda ("zla želja", N.I.V.) koja ga privlači i mami". Mi smo kušani svojim vlastitim požudama, našim vlastitim zlim željama; ne nečim izvan nas. "Odakle ratovi, odakle borbe među vama?", pita Jakov; "Zar ne odavde: od pohota (vaših)?" (Jak.4:1). Svatko od nas ima određene lične kušnje. One se prema tome moraju generirati od naših vlastitih zlih želja, jer su naše lične. S pravu je rečeno da smo mi sami sebi najgori neprijatelj.

Knjiga Rimljanima se naveliko odnosi na grijeh, njegovo porijeklo, i kako ga pobijediti. Vrlo je značajno to da jedva ima spomena o đavolu i sotone u knjizi; u kontekstu govora o porijeklu grijeha, Pavao ne spominje đavola ili sotonu. Na sličan način, "đavo" je pojam Novoga zavjeta. Ako ima jedno eksterno biće koje nas tjera na grijeh, sigurno bi se ono znatno spomenulo u Starom zavjetu? Ali tamo ima jedna vrlo protemeljna i značajna šutnja o ovomu. Zapis perioda o Sudijama, ili Izraela u pustinji, pokazuje da su u ta vremena Izraelci griješili naveliko. Ali Bog ih nije upozorio o nekakvu moćnom nadnaravnom biću ili sile koje bi ušle u njih i tjerale na grijeh. Umjesto toga, On ih je ohrabrio da se unesu u Njegovu riječ, da ne bi otpali k putovima svojih tijela (pr. 5Moj.27:9,10; Isus 22:5).

Pavao jadikuje: "Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu... Ta ne činim dobro koje bih htio... Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni" (Rim.7:18-21). Sad on ne krivi neko eksterno biće zvano đavo za svoje grijehe. On je locirao svoju vlastitu zlu narav kao stvarni izvor grijeha: "to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon (u meni): kad bih htio činiti dobro, nameće mi se (tj. u meni) zlo". Pa tako on kaže da opozicija od biti duhovan dolazi od nečega što on naziva "grijeh koji prebiva u meni". Svaka obzirna, duhovno svjesna osoba došla bi do slične samospoznaje. Treba primijetiti da čak i jedan vrhovni kršćanin poput Pavla nije doživio promjenu prirode nakon obraćenja, niti bijaše stavljen u stanje u koje nije mogao griješiti. Današnji 'evangelijski' pokret tvrdi da su oni u takvo jedno stanje, i samim tim svrstavaju Pavla dobrano u rangu 'nespašenih' zbog njegove izjave ovdje u Rim.7:15-21. Ovi stihovi su dokazali poveću poteškoću njihovim tvrdnjama. David drugi jedan nesumnjivo pravedan čovjek, slično je komentirao o neprestanoj grešnosti same njegove prirode: "u bezakonju rodih se, i u grijehu zatrudnje mati moja mnom" (Ps.51:5).

Biblija je vrlo izričita o osnovnu zlu ljudsku narav. Ako se to shvati, nema nikakve potrebe za invenciju jedne izmišljene osobe izvan naše ljudske naravi koja je odgovorna za naše grijehe. Jer.17:9 kaže da je čovječje srce tako očajno zlo i prijevarno da ne možemo u suštini shvatiti golemu širinu njegove grešnosti. Isus je također etiketirao ljudsku narav kao temeljno zlu u Mt.7:11. Pro.9:3 ne može biti jasniji: "te je i srce ljudsko puno zla". Ef.4:18 daje razlog za prirodno ljudsko otuđivanje od Boga "zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova". Zbog naših duhovno slijepih i neupućenih srca, naš način razmišljanja koji je u nama, smo udaljeni od Boga. U ovom redu Gal.5:19 govori o našim grijesima kao "djela tijela"; to je vlastito naše tijelo, sama naša bitnost i narav, što nas tjera da činimo grijeh. Nijedan od ovih pasusa ne objašnjava porijeklo grijeha unutar nas kao da je tamo stavljeno od đavola; grešne sklonosti su nešto što svi prirodno imamo od rođenja; to je osnovni dio ljudske opreme.