Osvrt 4: Da li je Sveti Duh Osoba?

Studij 2.1 i 2.2 su dale obilne dokaze da se Božji duh odnosi na Njegovu silu, koja odražava Njegova "uma" veoma opsežnim načinom. Budući da je način djelovanja Božjeg duha tako precizni odraz Božjeg bića i ličnosti, neki su raspravljali da je Božji duh osoba koja je također Bog. Pažljivo pročitavanje prethodnih dijelova će pokazati da je Božji duh Njegov um i sila; ako je to tako, onda nema načina da um ili sila može biti osoba. Elektricitet je nevidljiva energija koja može proizvoditi rezultate za osobu koja je upravlja, ali ne može biti osoba. Ljubav je dio nečijeg karaktera, ali ne može biti osoba. Božji duh uključuje Njegovu ljubav, kao dio Njegova karaktera, i također se odnosi na Njegovu silu, ali ni kojim se načinom ne može odnositi na osobu koja je odvojena od Njega.

Očigledno i napadno kao što se ovo pogrešno gledište (da je duh osoba) čini, vjeruje se od mnoštvo 'kršćana', budući da vjeruju u nauk 'triniteta'. Ovo djelotvorno navodi da ima tri bogova koji su nekako isto - Bog Otac, Sveti Duh i Isus. Isti ljudi tvrde da Bog nije osoba, a ipak kažu da Sveti Duh jest; ovdje postoji izravna proturječnost. Također, to bi učinilo Svetoga Duha oca Isusu.

Postoji valjani razlog vjerovanju da je 'trinitet' u osnovi poganska ideja unijeta u kršćanstvo - zato se riječ ne pojavljuje u Bibliji. Prihvativši ovu ideju da je Bog trinitet, kršćani su onda prisiljeni posegnuti za pozitivno čudnom zaključku da je nekako Božja sila/duh osoba, koja je također Bog, premda nije Bog. Kad se suoče s nelogičnošću svoga stanja, najprostiji put bijegu ovim ljudima je tvrdnja da je bog misterij, i da moramo prihvatiti takve stvari s vjerom bez zahtijevanja logičnog objašnjenja.

Ovo oštro previđa preporuke u Novom zavjetu o tajnu Boga da je otkriven riječju i djelom Krista:-

"Ne bih htio braćo... da ne znate ovo otajstvo" (Rim.11:25).

"Propovijedanju Isusa... objavljenju Otajstva" (Rim.16:25).

"Evo otajstvo vam kazujem..." (1Kor.15:51).

"Obznanivši nam otajstvo svoje volje" (Ef.1:9; 3:3).

Pavlova propovijed bijaše da "obznani... otajstvo evanđelja" (Ef.6:19; Kol.4:3).

"Otajstvo... sada očitovano svetima njegovim" (Kol.1:26,27).

Sa svim ovim isticajnima - a to je - da ne bude sada nikakve tajne pripojene osnovnim naucima, tek će netko biti još uvijek u mraku koji će tvrditi da ima. I da li se ta osoba ne brine da je biblijsko ime "Babilona", sistemu lažne religije opisanog u Otkrivenju, "Tajna" (Otk.17:5)? Očita implikacija je da ovaj sistem objavljuje da su njegova vjerovanja tajna; ali istinski vjernici razumiju tajnu te žene (Otk.17:7).

Takvo mutno rasuđivanje se, naravno, očekuje od onih koji temelje svoje razumijevanje Boga na subjektivnim stvarima kao ljudsko iskustvo, ili nebuloznoj, nedefiniranoj aktivnosti nekakve vanjske duhovne sile nad njihovim umovima. Ako se od nas očekuje da budemo zaista ponizni učenju Božje Riječi, slijedi da se od nas također traži da upotrebljavamo temeljne sile u rasuđivanju i zaključivanju kako bi otkrili njezinu poruku.

Nikada neki propovjednik evanđelja, zabilježenog u Bibliji, nije pribjegao velenju: 'Ovo je potpuna tajna, vi je ne možete shvatiti'. Umjesto toga, mi čitamo da su oni pozivali narod putem rasuđivanja i povlačenjem logičnih zaključaka iz Pisma.

U svojoj je propovijedi tipa evanđeoskih osnova kojih razmatramo u ovim studijima, Pavao "s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: Trebalo je da Krist trpi i uskrsne" (Djela 17:2,3). Ovdje je bilo sistematskog, logičnog biblijskog rasuđivanja nadasve; a zapis započinje ovu rečenicu sa: "Po običaju... Pavao... raspravlja(še)". Ovo je, dakle, bilo njegov uobičajeni stil (vidi također Djela 18:19). Pridržavajući se toga, za vrijeme velike kampanje u Korintu, Pavao je: "raspravljao u sinagogi i uvjeravao Židove... (oni se pak) stadoše protiviti" (Djela 18:4-6). Oni koji bijahu obraćeni su prošli proces uvjeravanja od Pavlova biblijski osnovanog rasuđivanja; tu nije bilo 'vizije Isusa u mojoj spavaonici', 'obuze me neopisivi osjećaj', 'baš sretoh Gospodina jedne večeri'.

Zamijeti, također, da nadahnuti zapis poziva na logiku i racionalnost, naglašavajući da se oni "stadoše protiviti". Isto u Antiohiju, Pavao i Barnaba "su ih nagovarali" (Djela 13:43). Naredna im je stanka bila u Ikoniju, gdje: "govorahu tako da povjerova veliko mnoštvo" (Djela 14:1).

Kad se optužen branio kasnije, ista slavna logika nastavila je nadahnjivati Pavlovu sigurnu nadu za budućnost, on: "stade raspravljati o pravednosti, uzdržljivosti i budućem Sudu" s takvom prodornom jasnoćom da je čak i njegov drzak, zavaljeni sudac bio "uplašen" (Djela 24:25).

Budući da naše obraćenje treba biti temeljeno na ovakvom procesu rasuđivanja, trebamo biti kadri dati logičan biblijski račun naše nade i učenja:-

"Buditi uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1Pet.3:15).

Govoriti trijeznim glasom o nečija osobna iskustva nije davanje razloga za nadu u evanđelje. Produženo oslanjanje na 'osobnom svjedočenju' kao sredstvo propovijedanja mnogih 'evanđeoskih' kršćana, ističe neimanja "obrazloženja" njihove "nade". Čitav je vokabular nastao između ovakvih kršćana kako bi im omogućio 'spodijeliti što je Gospodin učinio u mom životu' itd. Ovakve osobne anegdote su u oštroj protivnosti s Pavlovim riječima: "ne propovijedamo same sebe, nego Krista" (2Kor.4:5) - i to od čovjeka koji 'je imao osobni odnos s Isusom' više od ostalih.

Logičan, biblijski razuman način našeg obraćenja treba postaviti uzor našem širem odnosu s Bogom u preostalih naših dana. Naši primjeri, kao i uvijek, su prvi kršćani koji su upotrebljavali "razum" da pronađu rješenja svojim problemima upravljanja (Djela 6:2). Novozavjetna pisma također pretpostavljaju za njihove čitatelje prihvaćanje upotrebe biblijske logike. Rasuđivanjem iz onog kakvi su bili veliki svećenici pod Mojsijeva zakona, možemo razumjeti detalje o Kristovu djelu (Heb.5:3). Govoreći za nenadmašivu ljubav Božju u Krista, Pavao revnuje da je vaše "duhovno (grčki 'logikos' - tj. logično) bogoslužje" potpuno Mu se predati u odziv (Rim.12:1). Riječ 'logikos' je izvedena iz grčkog 'logosa', koja je obično prevođena sa "riječ" s preporukom na Božju Riječ. Naš "logični" odazov u biblijskim terminima je stoga nešto što je izvedeno iz Božje Riječi.

U svjetlu svemu ovome, treba biti jasno da je nelogično tvrditi da je duh Božji osobno biće koje nije Bog a ipak jest Bog - i parirati ovomu velenjem da je cijela stvar misterij, i da je logika irelevantna, naprosto nije prihvatljivo u biblijskom govoru. Ako mi ne možemo izvlačiti logičnih zaključaka iz Pisma, onda svo biblijsko proučavanje je uzalud, i nema nikakve potrebe za Bibliju, koja se može tretirati tek za slatku suhoparnost ili fascinantno književno djelo. Čini se da ona jest samo to na mnogim kršćanskim policama za knjige.

Ipak, njima u prilog, neki koji vjeruju da je duh Božji osoba pokušavaju dati biblijske razloge. Citirani stihovi su oni koji govore o Božjem duhu osobnim govorom, pr. kao "Branitelja" u Iv.14-16, ili govore da je duh "ožalošćen".

Mi pokazujemo u Studij 4.3 da čovječji "duh" može biti uzrujan (Djela 17: 16), zabrinut (1Moj.41:8) ili obradovan (Lk.10:21 Karadžić). O njegovu se "duhu", tj. same njegove bitnosti, njegovu umu i namjeri, koji mu pokreću djela, dakle govori kao o zasebnoj osobi, ali, naravno, to nije doslovno tako. O Božjem se duhu, također, može govoriti na sličan način.

Mora se također shvatiti da Biblija često upotrebljava jezik utjelovljenja kad govori o apstraktnim stvarima, pr. o mudrosti se govori kao o ženi u Pri.9:1. Ovo je da bi nam se pokazalo kakva bi bila osoba koja posjeduje mudrost u praksi; 'mudrost' ne može opstojati izuzev u nečijem umu, i tako je upotrijebljeno sredstvo utjelovljenja. Za više o tome, vidi Osvrta 5, "Načelo personifikacije".