2.4 Povučenje Darova

Čudesni dari Božjega duha će biti nanovo upotrijebljeni od vjernike da promjenu sadašnji svijet u Božje Kraljevstvo, nakon Kristova povratka. Stoga su dari nazvani "snage budućega svijeta (doba)" (Heb.6:4,5); i Joil 2:26-29 opisuje veliko izlijevanje duhovnih dari nakon pokajanja Izraela. Sama činjenica da će se ovi dari dati vjernicima o Kristovu povratku je dostatan dokaz da nisu sada u posjedu - budući da svakom kršćaninu otvorenih očiju na oboje Pisma i svjetskim događajima, Gospodinov povratak mora uskoro biti (vidi Dodatak 3).

Postoje jasna biblijska pretkazanja da u neko vrijeme između 1 vijeka, kad su dari bili posjedovani, i drugog dolaska, dari su trebale biti povučeni:-

"Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. (Dar za) Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično" (1Kor.13:8-10). Dari "su privremeni" (G.N.B.).

Duhovni dari posjedovani u 1 vijeku trebale su biti povučeni "kada dođe ono savršeno". Ovo ne može biti o drugom Kristovu dolasku, budući da će se tada dari opet dati. Grčka riječ prevedena "savršeno" striktno znači 'ono što je ispunjeno ili potpuno'; ne znači nužno nešto bezgrešno.

Ta potpuna stvar zamijenit će djelomično znanje koje su imali rani kršćani kao ishod dara proricanja. Sjeti se da je proricanje bilo dar govorenja nadahnute riječi Božje; napisani zapis ovakvih riječi sačinjava Bibliju.

U 1 vijeku, prosječni bi vjernik znao tek dijelak Novog zavjeta kakva ga mi znamo. Čuo bi neke riječi proroštva od starješina svoje crkve o raznim praktičnim temama; znao bi opće crte Isusova života, i možda bi čuo čitanje iz jednog ili dva Pavlova pisma. Ali jednom čim je napisani zapis riječi proroštva bio završen i zaokružen, nije bilo nikakve potrebe da dar proricanja ostane još uvijek u posjedu. To što bijaše ispunjeno, i koje je s tim zamijenilo službu duhovnih dara, je dakle bio završeni Novi zavjet:-

"Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan (savršen)" (2Tim.3:16,17).

To što čini savršenim, ili potpunim, je "sve Pismo"; tako čim je jednom "sve Pismo" bilo nadahnuto i napisano, "ono savršeno" je došlo, i čudesne dare bijahu povučeni.

Efežanima 4:8-14 sada lijepo dolazi na svoje mjesto da dovrši slagalicu:-

Isus "Na visinu (na nebesa) uzađe... dade (duhovne) dare ljudima... za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena... da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka".

Dari 1 vijeka trebale su biti date dotle dok se ne dođe do savršena, ili zrela čovjeka, i 2Tim.3:16,17 veli "da čovjek Božji bude vrstan" kroz prihvaćanja vodstva 'svog Pisma'. Kol.1:28 također uči da 'savršenost' dolazi iz odazova na Božju Riječ. Jednom čim je svo Pismo u posjedu, nema više nikakva stvarna razloga smetenošću s brojnih nauka ponuđenih od različitih crkva. Postoji tek jedna Biblija, i pošto "tvoja je riječ istina" (Iv.17:17), s proučavanjem njezinih stranica možemo doći do "jedinstva vjere", jedne vjere o koju govori Ef.4:13. Istinski kršćani stoga su došli do posjeda te jedne vjere; u tom smislu oni jesu savršeni ("vrsni") kao ishod "ono(g što je) savršeno" ili potpuno - napisane, završene Riječi Božje.

Usput, zamijeti da Ef.4:14 izjednačuje bivanja pod službu čudesnih dara, s duhovnim djetinjstvom; i, u kontektsu proroštva, da čudesni dari trebaju biti povučeni. 1Kor.13:11 veli isto. Praviti takvu buku o posjedovanju duhovnih dara stoga nije znak duhovne zrelosti. Napredak koji svaki čitalac ovih riječi treba sada činiti je prema dubljem razumijevanju pisane Riječi Božje, da se raduje potpunosti Božjeg osnovnog otkrivenja Sebe nama s njom, i odazvati joj se s poniznom pokornošću.

SADAŠNJE TVRDNJE POSJEDOVANJA DUHA

Konačno, određeni broj drugih točaka moraju se načiniti o ponavljanim tvrdnjama onih koji misle da sada posjeduju čudesnih dara:-

-Sadašnje "govorenje jezike" sklono je ponavljanju istih kratkih slogova iznova i iznova opet, pr. "Lala, lala, lala, šama, šama. Isus, Isus...". Ovo u sintaksi nije povezano ni s kojim jezikom; kada netko sluša nekoga da govori stranim jezikom, obično se može razaznati da oni razgovaruju nešto po strukturu riječi koje koriste, premda nećemo možda razumjeti te riječi. Ipak u današnjem govorenju - jezika to se ne pojavljuje, naglašavajući činjenicu da ne snabdjeva poučavanje, što je i bila svrha darima prvoga vijeka.

-Neki pentekostalci tvrde da je govorenje jezike znak "spasenja" i da će se stoga pridružiti svakom istinskom obraćenju. Ova tvrdnja nailazi na ozbiljnu poteškoću u opisu ranih crkva kao tijelo, u kome oni koji posjeduju različite dare bivaju kao različite dijelove. Nije svatko bio ruka ili noga, pa slično tomu nije svatko posjedovao bilo koji jedan dar, pr. jezika. 1Kor.12:17, 27-30 objašnjava ovo:-

"Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?... A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?"

Ista je poenta načinjena ranije u tom poglavlju:- 1Kor.12:8-12

"Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezikã. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist".

Ovakvo isticanje ne može se tek tako zanemariti.

Još jedna poteškoća pentekostalskom argumentu je ta da je Filip obratio mnoge ljudi u Samariji - tj. bijahu baptizirani u vodu nakon razumijevanja evanđelja, ali nisu primili dari Duha; jer nakon toga, kod njih su došli Petar i Ivan: "siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga... Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga... Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh" (Djela 8:4-18). Moguće je da je prenošenje Duhovnih dara bilo jedino putem ovog polaganja ruku, što se često ne primjenjuje od današnjih tvrditelja.

Drugi pentekostalci vele da govorenje - jezike nije dokaz spasenja. Ovo ističe činjenicu da ima povećih naučnih razlika između onih koji tvrde da posjeduju dare. Tako neki 'karizmatici' vjeruju da će Božje Kraljevstvo biti na zemlji, dok drugi kažu da je na nebu. Katolički 'karizmatici' tvrde da im Sveti Duh govori da štovaju Mariju i papu, dok neki pentekostalski 'karizmatici' vele da im njihovo posjedovanje Svetog Duha zapovijeda da oglase papu za antikrista, i da osude katoličko učenje. Ipak Isus je izjavio bez dvojbe da će oni koji posjeduju Utješitelja koji je: "Duh Sveti", biti vođeni "u svu istinu... U onaj me dan nećete (trebati) ništa više pitati... Branitelj... poučavat će vas u svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh" (Iv.16:13,23; 14:26).

Ne treba biti nikakva raskola u osnovnom učenju između onih koji imaju Utješitelja - činjenica da ga ima, ukazuje da oni koji tvrde njegova uživanja se naprosto ne mogu uzeti za ozbiljno. Izrazita nesposobnost nekih od ovih tvrditelja da biblijski opravdaju svoja vjerovanja ukazuje da nisu bili vođeni u svu istinu i potpuno znanje od Utješitelja.

-Velika važnost koja se od nekih pridaje jezicima je nepristala s biblijskim zapisom. Lista Duhovnih dara u Ef.4:11 niti ga čak pominje, i pojavljuje se na kraju slične jedne liste u 1Kor.12:28-30. U stvari, ima samo tri prigode zabilježene u Novom zavjetu gdje je dar bio upotrijebljen (Djela 2:4; 10:46; 19:6).

Tvrdnje govorenja - jezike i postignutih čudesa današnjih karizmatičnih kršćana se moraju odmjeriti naspram značajnih podataka kojih smo iznijeli u ovaj studij o djelovanju Božjega Duha. Osnovna poenta koja se čini je da bilo što ovakvi ljudi da tvrde da postižu, ne može biti rezultat njihova posjedovanja Svetog Duha. Bilo tko da se raspravlja da oni doista posjeduju dare, ima da uradi mišićavi domaći zadatak u odgovaranju biblijskih argumenata kojih smo iznijeli.

Međutim, razumno je očekivati neko objašnjenje zašto nastaje pojava djelomičnih izliječenja i 'jezici' (u smislu 'mrmljanja-brbljanja' govora).

Uviđeno je da ljudska bića upotrebljavaju tek dio svoje mozgovne - moći tako nisko kao 1%, prema nekim procjenama. Također je poznato da um može imati skoro 'fizičku' upravu nad tijelom, tako putem psihičkog uvjeravanja sebe da vjeruju da ih oganj ne može sažeći, Hindusi su koračali nad ognjem bosonogi bez sažegajna. U trenucima poticaja, moguće je da upotrijebimo daleko veći postotak naše mozgovne - moći no obično, i stoga imati sposobnost postizanja psihičkih učinaka sa, i nad, našem tijelu koji su izvan obična iskustva. Tako, uzbuđen borbom, vojnik može biti potpuno nesvjestan da mu je ruka raznesena satima nakon toga.

U uvjetima žestokog religioznog vjerovanja i poticajem određene glazbe, s utjecajem karizmatičnog vođe, moguće je da će nastati stvari izvan područja normalnog ljudskog iskustva. 'Čudesa' kojih tvrde današnji 'kršćani' iz istog su reda izuzetnosti kao i izvanredni doživljaji iz drugih religija; tako vudu štovatelji doživljavaju istu pojavu 'mrmljanja-brbljanja' govora, i muslimani također mogu svjedočiti o 'čudesima' istoga reda s onih kojih tvrdi današnje kršćanstvo. Ipak cijela poenta o posjedovanju Duhovnih dara u prvom vijeku je bila da se pokaže očevidna nadmoć istinskog kršćanstva nad svim ostalim religijama; činjenica da su 'čudesa' današnjeg kršćanstva sličnoga reda s onih od drugih religija, dokazuje da dari Svetoga Duha iz 1 vijeka nisu sada u posjedu.

Veoma značajna obavijest u ovom području je izložena u 'Pentecostalism' Williama Campbella (The Churches of Christ, 1967). On pokazuje da mnoge poganske religije imaju istu ovu pojavu govorenja 'jezika'. Tako u Kavai, svećenici boga Oroa navodno su otkrili njegovu volju s nejasnim zvucima koji su tumačeni od drugih svećenika. Upravo isto se događa na pentekostalskim sastancima.

Produžena pobjeda islama nad kršćanstvom u mnogim dijelovima Afrike sigurno ne bi bila viđena ako je narodno 'kršćanstvo' činilo stvarna čudesa iz razmjera i uvjerljivih moći onih iz 1 vijeka. A oni koji istinski posjeduju "Utješitelja" Duha Svetoga će činiti čak "i veća... djela" od onih kojih je činio Isus (Iv.14:12,16). Isprika da bi kršćani mogli činiti ovakva čudesa kad bi imali više vjere, nailazi na velike poteškoće ovdje. Ili posjeduju čudesnih dara Utješitelja, ili ih ne posjeduju, a ako tvrde da ih posjeduju - "i veća će (djela) od njih činiti" (Iv.14:12) - ne 'mogli bi činiti'!