2.3 Dari Svetoga Duha

U različita vremena u Svom spravljivanju s ljudima, Bog je povjerio upotrebu Svoje moći ("Svetog Duha") ljudima. Međutim, ovo nikada nije bilo u obliku "bjanko-čeka", kako bi im omogućio činiti ono što bi poželjeli; uvijek upotreba ovog Svetog Duha je bila za određenu namjeru. Kad bi bila postignuta, dar Svetog Duha se povlačio. Moramo upamtiti da Božji duh djeluje načinom koji prethodi namjeri koja Mu je na pameti. Njegova namjera često dopušta kratkotrajnu patnju u životima ljudi kako bi postigla Njegovu dugoročnu namjeru (vidi Studij 6.1), pa za očekivanje je da se Njegov Sveti Duh neće nužno upotrijebiti da olakša ljudsku patnju u ovom životu. Svako slično olakšanje koje ostvari će biti za višu namjeru izražavanja Božjeg uma nama.

Ovo je u izrazitu oprečnost s narodnim kršćanskim stavovima danas; ostavlja se utisak da je vjerovanje u Krista vrijedno toga zbog fizičke koristi, pr. izliječenje bolesti, koje će Sveti Duh navodno dati. Ovo bi objasnilo zašto je u razdorom rastrgnutim zemljama poput Ugande bilo značajne provale ljudi koji tvrde da posjeduju duhovne dare izliječenja i, povijesno, ovakve tvrdnje se često podudaraju s vremenima velike ljudske potrebe. Ovo samo po sebi stavlja sadašnje tvrdnje posjedovanja duha pod neku sumnju; ako netko traži iskustvo koje nadmašuje sadašnje ljudsko loše stanje, lako je tvrditi da se pronašlo nešto što će puniti račun.

Mnogi 'kršćani' danas tvrde da posjeduju čudesne duhovne dare, ipak kad su upitani o tome kakva jest točno njihova svrha, ima značajnu nesigurnost. Bog je uvijek davao Svoga duha da postigne određene, ustanovljene ciljeve. Zbog toga, oni koji su stvarno posjedovali dare duha znali su točno zbog čega će ih upotrijebiti, i stoga nisu postizali tek djelomični uspjeh u njihovu upotrebu. Ovo je suprotno mnogim neuspjesima i djelomičnim ozdravljenjima doživljenih od onih koji tvrde da imaju duhovne dare ozdravljenja danas.

Slijedeći primjeri svi pokazuju određenih razloga i ciljeva da stoje iza dodjeljivanja duhovnih dara. U nijednim od ovih slučajeva nije bilo ikakvog ovisnog elementa povezanog s posjedovanjem dara, niti su ih posjednici mogli upotrebljavati kako bi im se svidjelo. Budući da mi govorimo o Božjem duhu, nezamišljivo je da bi ljudi mogle upravljati njegovom upotrebom, budući da im je bio dan kako bi izvršavale neke određene želje Boga, umjesto one od ljudi koji su imali privremenu upotrebu toga (cp. Is.40:13).

-U ranu povijest Izraela, bilo im je zapovijedano da načine pomno izrađenog šatora ("tabernakul") u kome će se čuvati oltar i drugi sveti predmeti; detaljnije upute su date kako napraviti sve predmete koji će biti potrebni za štovanje Boga. Da bi se postiglo ovo, Bog je dao Svoj duh određenim ljudima. Njih je: "napunio duh(om) mudrosti, neka načine haljine Aronu..." itd. (2Moj.28:3).

-Jedan od ovih ljudi, Bezeleil, bio je ispunjen "duh(om) svet(im), mudrosti i razuma i znanja i svake vještine, da... (izrađuje) od zlata i... da (reže) kamenje... i svaki posao raditi" (2Moj.31:3-5).

-4Moj.11:14-17 bilježi kako je nešto od duha/moći povjerena Mojsiju bilo oduzeto od njega i dano starješinama Izraela, s namjerom da ih se osposobi da ispravno sude pritužbama naroda kako bi imalo manjeg pritiska na Mojsiju. Tek prije Mojsijeve smrti, duhovni je dar prenesen iz njega na Isusa da bi on, također, mogao ispravno voditi Božji narod (5Moj.34:9).

-Od vremena kada su ljudi Izraela ušli u svoju zemlju do njihova prvog kralja (Saula) bili su upravljani ljudima nazvanih sudijama. Za vrijeme ovog perioda oni su često bili tlačeni od svojih neprijatelja, ali knjiga o Sudijama bilježi kako je duh Božji došao nad neke od sudija kako bi čudesno izbavio Izraela od svoga napadača- Gotonil (Sud.3:10), Gedeon (Sud.6:34) i Jeftaj (Sud.11:29) su primjeri toga.

-Drugom jednom sucu, Samsonu, bio je dan duh kako bi ubio lava (Sud.14:5,6); da ubije 30 ljudi (Sud.14:19) i da bi raskinuo užad s kojima je bio vezan (Sud.15:14). Ovakav "Sveti Duh" prema tome nije bio stalno posjedovan od Samsona - dolazio je nad njim da postigne određene stvari i je zatim bivao povučen.

-Kada je Bog imao određenu poruku za Svoga naroda, duh bi nadahnuo nekog da govori Božju riječ. Kad bi poruka završila, duhovni dar govorenja izravno u Božje ime bivao je povučen, i riječi te osobe bi opet bile njegove vlastite, umjesto one od Boga. Jedan od mnogih primjera:-

"Dođe duh Gospodnji na Zahariju... i reče im (narodu): ovako veli Bog: zašto prestupate zapovijesti Gospodnje?" (2Dnev.24:20).

Vidi 2Dnev.15:1,2 i Lk.4:18,19 za drugih primjera.

Iz ovoga treba biti očito da dobijanje dara upotrebe Božjega duha za osobitu namjeru nije bilo

-Jamstvo za spasenje

-Nešto što je trajalo čitavog života osobe

-Tajanstvena sila unutar njih

-Nešto stećeno pomamnim 'osobnim iskustvom'.

Mora se reći da postoji veoma mutno rasuđivanje o darima Svetog Duha. Ljudi tvrde da su 'primili Svetog Duha', i u mnogim evanđeoskim dvoranama propovjednik maše mrkvom 'primanja duhovnih dara' ispred onih koji razmišljaju 'prihvatiti Isusa'. Ali pitanje se mora pritisnuti Kojih dara? Nezamišljivo je da ljudi ne znaju točno kojeg dara posjeduju. Samsonu je bio dan duhovni dar da ubije lava (Sud.14:5,6); kako se suočio s rikom životinje on bi točno znao zbog čega mu bio dan duh. Nije moglo biti sumnje u njegovu umu. Ovo stoji u oštroj oprečnosti s onima danas koji tvrde da su primili Svetog Duha, ali ne mogu izvesti nikakva određena djela; niti znaju koji(h) dar(ova) navodno trebaju imati.

Sigurno nema druge alternative nego zaključiti da su ovakvi ljudi imali dramatičnog duševnog iskustva povezanog s krćanstvom, i kasniji zaokret u njihovu stavu prema životu ih je ostavio s čudnim osjećajem novine unutar njih. Svjesni ovoga, oni su se uhvatili za biblijskih pasusa o darima Svetoga Duha, i su zaključili, 'Ovo mora biti ono što doživljavam!' i njihov ih radosni župnik potapšuje pod bradom i veli: 'Tako je! Hvali Boga!' i upotrebljava ovakve slučajeve kao 'dokaz' kad pokušava uvjeriti druge da prime Svetog Duha. Glavni razlog ove travestije leži u nedostatku razumijevanja Biblije kojeg je osoba imala prije svog navodnog 'obraćenja'.

Boreći se protiv varljivosti naših vlastitih osjećaja (Jer.17:9), mi moramo čvrsto stajati nogama na solidnu stijenu biblijskih načela. Ni u što nije ova potreba očevidnija nego u studiju kako Božji duh djeluje. Svi mi želimo misliti da Božja sila djeluje s nama u našim životima. Ali kako i zbog čega On to radi? Da li uistinu mi posjedujemo duhovnih dara kao i ljudi iz biblijskog zapisa? Ako doista želimo poznavati Boga i imati životni odnos s Njim, mi ćemo spoznati hitnost ispravnog razumijevanja ovih stvari.

RAZLOZI ZA DARE PRVOGA VIJEKA

Spomenjujući se osnovnih načela kojih smo već naučili o darima Božjeg duha, sada dolazimo do novozavjetnog zapisa o duhovnim darima koji su bili posjedovani u ranoj crkvi (tj. grupama vjernika koji su živjeli u naraštaju nakon Isusova vremena).

Kristova zadnja zapovijed je bila da apostoli idu u svijet da propovijedaju evanđelje (Mk.16:15,16). Oni su to učinili, s temom Kristove smrti i uskrsnuća najprije u svojoj poruci. Ali sjeti se da onda nije bilo nikakva Nova zavjeta kakva ga mi znamo. Kako su stajali na trgovima i u sinagogama govoreći o tom čovjeku Isusa iz Nazareta, njihova je priča mogla zvučati čudno - drvodjelac iz Izraela koji je bio savršen, koji je umro i bio onda uskrsnut u točnom ispunjenju starozavjetnog proroštva, i koji je sada tražio od njih da se krste i slijede njegova primjera.

U tim su danima, drugi ljudi također pokušavali razviti kult sljedbeništva. Morao je postojati nekakav način dokazivanja svijetu da je poruka propovijedana od kršćana bila od Samog Boga, umjesto da je bila filozofija grupe ribara sa sjevera Izraela.

U naše se vrijeme pozivamo na zapise Novog zavjeta o djelu i nauka Isusa kako bi dokazali da je naša poruka od Boga; ali u tim je danima, prije no što je bio napisan i dostupan, Bog dopustio propovjednicima upotrebu Svoga Svetog Duha kako bi podvukli istinu onoga što su govorili. Ovo je bio određeni razlog za upotrebu dara na očigled svijetu; odsutnost napisanog Novog zavjeta bi također otežnulo novim grupama vjernika da rastu u svojoj vjeri. Brojni praktični problemi koji su uskrsli između njih ne bi imali nikakvog jasnog rješenja; imali bi malo sredstava za njihovo vođenje da rastu u svojoj vjeri u Krista. Pa iz ovih su razloga dari Svetog Duha napravljeni dostupni za vođenje ranih vjernika kroz nadahnutih poruka, sve dok zapis Novog zavjeta o tim porukama i nauk Isusa nije bio napisan i zaokružen..

Kao i uvijek, ovi razlozi za dodjeljivanje Svetog Duha su načinjeni obilno jasni:-

-"Na visinu (na nebo Isus) uzađe... dade (duhovne) dare ljudima... da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova", tj. vjernike (Ef.4:8,12).

-Pa tako je Pavao napisao vjernicima u Rimu: "čeznem vidjeti vas da vam predam nešto dara duhovnoga te se ojačate" (Rim.1:11).

O upotrebi dara da potvrde propovijedanje evanđelja, mi čitamo:-

-"Evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini" kroz djelovanjem čudesa (1Sol.1:5 cp. 1Kor.1:5,6).

-Pavao je mogao govoriti o "nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha (Božjega)... je po meni učinio da k poslušnosti privede pogane" (Rim.15:18,19).

-O propovjednicima evanđelja, čitamo: "a suposvjedočio (im je) Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga" (Heb.2:4).

-Kampanja propovijedanja evanđelja u Cipru je bila podržana čudesima, tako da: "Videći što se dogodilo, povjerova tada namjesnik (guverner), zanesen naukom" (Djela 13:12).

Tako su ga čudesa odvela da uistinu cijeni učenih nauka. Također u Ikoniju, Gospodin: "je svjedočio za Riječ milosti svoje, davao da se... događaju znamenja i čudesa" (Djela 14:3).

Sve je ovo sažeto komentarom o apostolskoj pokornosti zapovijedi da propovijedaju: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" (Mk.16:20).

ODREĐENE STVARI U ODREĐENA VREMENA

Ovi dari duha bijahu stoga dani kako bi se izvršile određene stvari u određena vremena. Ovo pokazuje zabludu tvrdnje da je čudesno posjedovanje dara trajno iskustvo kroz čitava života osobe. Apostoli, uključujući i Petra, "se napuniše Duha Svetoga" za blagdana Pedesetnice, uskoro nakon Isusova uzašašća (Djela 2:4). Oni su stoga mogli govoriti stranim jezicima kako bi započeli propovijedanje kršćanskog evanđelja osobitim načinom. Kad su vlasti pokušale izvršiti pritisak na njih: "Petar pun Duha Svetoga" mogao im je uvjerljivo odgovoriti (Djela 4:8). Kod svog otpuštanja iz zatvora bijahu osposobljeni darima da nastave s propovijedanjem - "svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo" (Djela 4:31).

Pažljivi će čitatelj uočiti da ne govori se da "su oni, već bili puni duha" i učinili te stvari. Oni su bili ispunjeni duhom da izvrše određene stvari, ali su morali biti iznova ispunjeni da postignu slijedeći predmet Božjeg plana. Slično je Pavao bio ispunjen Svetim Duhom kod njegova krštenja, ali godinama nakon toga trebao je opet biti "pun Duha Svetoga" kako bi kaznio opakog čovjeka sljepilom (Djela 9:17; 13:9).

Govoreći o čudesnim darima, Pavao je napisao da su ih rani vjernici posjedovali "po mjeri dara Kristova" (Ef.4:7). Grčka riječ za "mjeru" znači "ograničenu porciju ili stupanj" (Strong's Concordance). Jedino je Isus imao dare neograničeno, tj. potpunu slobodu upotrebljavati ih po volji (Iv.3:34).

Sada ćemo definirati te duhovne dare koji izgleda da se najviše pominju da su bili posjedovani u prvom vijeku.

DUHOVNI DARI PRVOGA VIJEKA PRORICANJE

Grčka riječ za 'proroka' znači netko koji izgovara Božju riječ - tj. svaka osoba nadahnuta da govori Božje riječi, što je katkada uključivalo pretkazivanje budućih događaja (vidi 2Pet.1:19-21). Tako "proroci" - oni s darom proricanja: "dođoše u Antiohiju...iz Jeruzalema. Jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza da će uskoro nastati velika glad po svem svijetu. Ona i nasta za Klaudija. Stoga će svatko od učenika, odlučiše, koliko smogne poslati da se posluži braći" (Djela 11:27-29). Ova vrsta vrlo određenog proroštva, koje je imalo jasno ispunjenje za nekoliko godina, potpuno nedostaje između onih koji sada tvrde da posjeduju dara proricanja; u stvari, tako sigurni su bili u ranoj crkvi da je ovaj dar uistinu posjedovan između njih, da su dali svoje vrijeme i novac za olakšavanja teškoće koja je bila pretkazana. Malo ovakvih primjera se mogu naći u današnjim takozvanim 'duhom ispunjenim' crkvama.

IZLIJEČENJE

Budući da su apostoli propovijedali blagovijesti (evanđelje) Božjega dolazećeg Kraljevstva savršenosti na zemlji, valjalo je da oni potvrde svoju poruku čineći čuda koja su dala predokus tome čemu će sličiti to vrijeme, kada "će se otvoriti oči slijepima, i uši gluhima otvoriće se. Tada će hromac skakati" (Is.35:5,6). Za više o uvjetima Božjega Kraljevstva, vidi Studij 5. Kada Božje Kraljevstvo bude uređeno na zemlji, ovakva obećanja neće biti polovično ispunjena, niti će biti dvojbe o tome da li je Kraljevstvo ovdje ili ne. Stoga je Božje čudesno potvrđivanje poruke tog Kraljevstva bilo u zaključnom, jasnom obliku koji se nije mogao nijekati; iz ovog razloga mnogo od čudesnih izliječenja izvršenih od ranih kršćana bili su na očigled sveopće publike.

Klasičan primjer je nađen u Petrovu izliječenju hromog prosjaka koji je bio polagan svakoga jutra kod vrata hrama. Djela 3:2 spominje da su ga polagali ondje dnevno - kako bi postao poznat prizor. Izliječen Petrovom upotrebom duhovnog dara: "skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući... Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. Razabraše da je to on - onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju - i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo. Kako se pak on držao Petra... sav se narod zapanjen strča k njima u trijem" (Djela 3:7-11).

Petar je onda odmah počeo na otvorenom govoriti o uskrsnuću Krista. Imajući nesumnjiva i neosporna dokaza ispred njih u obliku tog izliječenog prosjaka, možemo biti sigurni da su oni uzeli Petrove riječi za Božje. Vrata hrama u tu "molitvenu uru" (Djela 3:1) bila bi natiskana ljudima, poput tržnice u subotnjem jutru. Na ovakvom je mjestu Bog izabrao potvrditi propovijedanje Svoje riječi ovakvim jasnim čudom. Slično u Djela 5:12 čitamo "Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu". Uobičajene tvrdnje načinjene od 'pentekostalskih' vidara i njima sličnim događaju se oko stvari koje su nastale u crkvama koje se nalaze u sporednim ulicama umjesto na ulicama, i pred publiku 'vjernika' udruženi u duhu očekivanja da nastane 'čudo', umjesto ispred tvrdokorne sveopće publike.

Neka bude spomenuto da je sadašnji pisac imao priličnog iskustva razgovorajući o ovim temama sa sadašnjim tvrditeljima o posjedovanju duha, i također u svjedočenju mnogim tvrdnjama posjedovanja duha. Ipak moje 'osobno svjedočenje' gledanja mnogih nepotpunih 'izliječenja', i kod najboljih djelomičnih ozdravljenja, ne treba naročitog razglabanja; bilo koji čestiti član ovih crkva će priznati da se puno toga događa. U mnogim prigodama izložio sam mojim dobronamjernim pentekostalskim prijateljima: "Nisam nevoljan vjerovati da vi možda imate ove velike moći. Ali je Bog uvijek jasno pokazivao tko ima Njegovu moć a tko je nema; pa nije nerazumno za mene da zatražim od vas da mi dokažete činjenicu - i onda ću možda biti naklonjeniji prihvatiti vaše naučno mišljenje, koje sada jednostavno ne mogu uskladiti s Pismom". Nikada mi nije bila dana jasna "demonstracija duha i sile".

Suprotno mom stavu, pravovjerni Židovi prvoga vijeka su imali zatvoreno mnijenje za mogućnost da kršćani posjeduju Božje čudesne dare duha. Ipak čak su i oni morali priznati: "Ovaj čovjek čini mnoga znamenja" (Iv.11:47) i, "Ta učin(ut je) očit znak, poznat svim Jeruzalemcima, ne možemo ga nijekati" (Djela 4:16). Tako i oni koji su slušali apostola da govore jezicima su se smeli (Djela 2:6). To se ne događa danas u odgovor pentekostalskom brbljanju. Činjenica da su ljudi skloniji porazmjestiti se k modernim 'pentekostalcima' može logično opovrgnuti da oni doista postižu čudesa, i sigurno jest značajna poenta u ovoj raspravi. Ako se samo jedno čudo nađe na naslovnim stranama diljem Jeruzalema, nije li logično sugerirati da ako se istinsko čudo učinilo u londonskom Trafalgar Squareu ili u Nuaharuru parku u Najrobiju, da bi onda imalo po čitavom svijetu spoznanje da su Božji čudesni dari duha danas u posjedu? Umjesto toga, pentekostalci očekuju da se svijet uhvati na slijedećim vrstama 'dokaza' kao razlozi njihovu vjerovanju toga:-

-Izliječenje (eventualno) stomačnih čireva; proces ozdravljenja navodno započinje nakon sastanka vjernika.

-Izobličeni se udovi ispravljaju.

-Poboljšanje vida ili sluha, premda često se vraćaju svom prethodnom stanju.

-Odstranjena depresija.

Ovim se primjerima mora dodati činjenica da su bolničkim kolima dovedeni pacijenti T.O. Osbornovu križarskom liječenju u Najrobiju, Keniju; vozači, suočeni s etičkom dilemom da ostanu ili se vrate, ostali su - i svejedno, jer paćenici nisu dobili nikakva izliječenja.

Ipak poziv zaziva iz mnogih javnih oglasa za ovakvih sastanaka: "Dođi očekujemo čudo". Psihološki pozornica je postavljena za sve vrste autosugestije i tome slično. Nigdje u Novom zavjetu nema ni najmanjeg nagovještaja da je ovakvo psihološko dotjerivanje bilo za potrebno prije pojavljivanja čuda. Očito je da neki od onih izliječenih u prvom vijeku nisu imali vjere - netko nije znao tko je bio Isus (Iv.5:13; 9:36).

Slično bombardiranje psihe se postiže s ponavljanim molitvama, ritmom bubnjeva i poticajnom glazbom koja iskrivljuje svijest. Nema nikakve sumnje da bilo kakva razborita svjesnost o Bogu - i bilo što drugo - jest izbrisana od svega ovoga. Pisac se može prisjetiti prisustvovanju nekoliko ovakvim sastancima u različitim mjestima, i svaki put doživljavajući praskajuću glavobolju od napora da zadrži razboritu, uravnoteženu, biblijsku svijest suočen s iskušenjem da se izgubi u ritmu bubnjeva i rukopljeskanju. Da se sve ovo čini nužnim kao uvod u pentekostalskom 'čudu' je dostatan dokaz da su 'ozdravljenja' ishod emotivne i psihološke uslovljenosti, više nego izravnog djelovanja Božjeg duha. Suprotno tome, Petar je mogao upotrebljavati istinski dar čudesnosti da liječi ljude onako kako su ležali po ulicama (Djela 5:15); Pavlova upotreba čudesnih dara je bila osobno svjedočena od jednog nevjerujućeg vladinog službenika (Djela 13:12,13), kao i od mnogih pogana koji su živjeli u gradu Listra (Djela 14:8-13). Kako se i tražilo od same namjere i prirode duhovnih dara, ove su stvari pravljene javno, i ni u kojem slučaju se nisu mogle slijeganjem ramenima nekim drugim objašnjenjem nego priznati da je tu Božja sila bila otvoreno izložena od Njegovih sluga.

Učinak jednog Kristova čuda ozdravljivanja bijaše sličan: "svi su zaneseni (oni koji su vidjeli) slavili Boga govoreći: Takvo što nikad još ne vidjesmo" (Mk.2:12).

JEZIKE

Apostoli, grubi ribari što neki od njih bijahu, primili su veliku odredbu da idu diljem svijeta, propovijedati evanđelje (Mk.16:15,16). Može biti da im je prva reakcija bila: "Ali ja ne poznajem jezike!" Za njih nije ni bio slučaj: "U školi mi jezici nisu išli", jer nisu ni imali nikakvog školovanja. Bilo je ispisano preko njih "da su to ljudi nepismeni i neuki" (Djela 4:13) kada se radilo o tome. Čak i za obrazovaniji (pr. Pavla), jezična je barijera i dalje bila strašna. Kada su učinjeni obraćenici, pouzdanje koje bi im bilo potrebno imati među sobom za izgrađivanje (u odsutnosti pisanog Novog zavjeta) značilo je da nerazumijevanje jezika jedan drugoga bijaše velik problem.

Da bi svladali to, dar za govorenje stranih jezika i mogućnost njihova razumijevanja, bio je dodijeljen.

Za židovska se blagdana Pedesetnice, odmah nakon Kristova uzašašća na nebu, apostoli "napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima... strča se mnoštvo (opet, javno izlaganje dara) i smÒtõ jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani... mi (ih) čujemo gdje našim jezicima razglašuju... Svi su (bili) izvan sebe" (Djela 2:4-12). Nije vjerojatno da bi dvostruko isticanje čuđenja naroda i njihova divljenja bilo nužno kad bi samo čuli mrmljane i brbljanje govoreno od onih koji tvrde da posjeduju dara danas; koje više pobuđuje neznatni sarkazam ili ravnodušnost, nego čuđenje i uvjerenost od razumijevanja govorenih riječi, doživljeno u Djelima 2.

1Kor.14 je spisak zapovijedi o upotrebi dara za jezike; v.21 citira Is.28:11 koji se tiče kako će ovaj dar biti upotrijebljen da svjedoči protiv Židova: "U Zakonu je pisano: Drugim jezicima i drugim usnama govorit ću ovomu narodu". Is.28:11 primarno govori o napadačima Izraela koji govore Židovima "nerazumljivom besjedom". Paralela između "jezicima i... usnama" pokazuje da su "jezici" bile strane jezike. Ima mnogo drugih pokazatelja u 1Kor.14 da se "jezici" odnose na strane jezike. Ovo poglavlje je Pavlova nadahnuta kritika o zloupotrebe dare koje su se događale u ranu crkvu, i kao takva odaje mnoga poniranja u prirodu dare jezika i proricanja. Mi ćemo sada pokušati jedno tumačenje toga. Stih 37 je ključni stih:-

"Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed."

Ako itko tvrdi da je duhovno obdaren, on mora dakle prihvatiti da su slijedeće zapovijedi o upotrebi dare nadahnute od Boga. Bilo tko da se danas ne pokorava tim zapovijedima stoga otvoreno priznaje da vidi za pogodnim prezirati Božje nadahnute riječi. Stihovi 11-17:-

"Ako dakle ne znam značenje glasa, bit ću sugovorniku tuđinac, a sugovornik tuđinac meni.

Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve.

Stoga tko govori drugim jezikom, neka se moli da može protumačiti.

Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan.

Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom.

Jer ako... blagoslivljaš duhom, kako će neupućen reći 'Amen' na tvoju zahvalnicu? Ne zna što govoriš.

Ti doduše lijepo zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje."

Govoriti jezikom koji prisutni ne razumiju je stoga besmisleno. Upotreba 'mrmljanja-brbljanja' govora je isključena - jer kako može jedno istinsko "Amen" biti rečeno na kraju "molitve" sastavljene od nerazumljiva blebetanja? Upamti da "Amen" znači 'Tako neka bude', tj. 'Potpuno se slažem s onim što je rečeno u ovoj molitvi'. Govoreći jezikom koji je nerazumljiv našim braćama ne poučava ih, veli Pavao.

Sjećam se dijeljenja traktata izvan križarskog govora Billy Grahama, tražeći od ljude da se vrate biblijskim osnovanijem prilazu kršćanstva. Jedna uzbuđena žena pokušala me uvjeriti da je moj kristadelfijanski nauk bio "đavolom vođen" besmislenim brbljanjem "jezicima" 10 minuta. Ni kojim načinom nisam mogao biti "poučen" time; ovo je sigurno točno ono što Pavao zapovijeda ne činiti.

Stih 18:-

"Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi."

Zbog svojih širokih putovanja u propovijedanju Krista, Pavlu je bio potreban dar jezika više no ostalima.

Stih 19:-

"Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom."

Ovo je vrlo jasno. Kratka rečenica o Kristu na srpsko-hrvatskom će mi više poslužiti nego sati propovijedanja stranim jezikom - ili 'mrmljanja brbljanja'.

Stih 22:-

"Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima; a prorokovanje vjernicima, ne nevjernicima."

Upotreba jezike je stoga bilo uglavnom zbog upotrebe u vanjskom propovijedanju evanđelja. Ipak danas mnoge tvrdnje o posjedovanju 'jezika' nastaju između grupe 'vjernika' ili (očito) u njihovu pojedinom, osobnom iskustvu, dok su sami. Postoji kronična oskudica primjera da ovakvi ljudi mogu čudesno govoriti stranim jezicima da bi širile evanđelje. U ranim 1990-tih vrata mogućnosti se otvorila propovijedanju Krista u istočnoj Europi, ali (takozvane) 'evangelijske' crkve su morale dostavljati svoju literaturu na engleskom zbog jezičnih barijera! Sigurno je dar jezika trebao biti upotrijebljen ako je bio u posjedu? I veliki evangelista mise Reinhardt Seiber, dok je tvrdio izvanredno posjedovanje Duha, još uvijek je morao govoriti masama u Kampali, Ugande, kroz prevodilaca.

Stih 23:-

"Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate?"

Ovo je upravo ono što se i dogodilo. Muslimani i pogani jednako su ismijavali čudno ponašanje onih koji su tvrdili da imaju dara jezika diljem zapadne Afrike. Čak i razuman kršćanin zatečen na pentekostalskom sastanku će biti u iskušenje pomisliti da su članovi poludjeli.

Stih 27:-

"Ako tko govori drugim jezikom - dvojica, najviše trojica, i to jedan za drugim - jedan neka tumači".

Tek dvoje ili troje ljudi bijahu potrebni da govore jezicima u toku neke službe. Nije vjerojatno da bi bilo više od tri različita jezika govoreni od ikoje publike. Služba bi ubrzo izgubila svu skladnost ako se svaka rečenica govornika mora prevoditi više no dvaput. Ako dar jezika bijaše posjedovan na sastanku u centralnom Londonu, na kom prisustvuju Englezi, s nekoliko nazočnih francuskih i njemačkih turista, govornici mogu početi:-

Župnik: Dobra večer.

Prvi-jezik govornik: Bon Soir (francuski)

Drugi-jezik govornik: Guten abend (njemački).

Ali naravno oni moraju govoriti "po redu", jedan za drugim. Ishodila bi pometnja od njihova simultanog govora; ipak, zbog osnovne ljudske prirode sadašnjeg 'govorenja jezike', pojava nastaje iz ustiju mnogih ljudi istodobno. Uvidio sam da čim jedna osoba počne, ostali su odmah potaknuti učiniti isto.

Dar jezika je bio često upotrebljavan u spoj s onim za proricanje, tako da je nadahnuta Božja poruka mogla biti izrečena (darom proricanja) na jezik stran govorniku (darom jezika). Jedan primjer ovakve upotrebe oba dara se može naći u Djelima 19:6. Međutim, ako na sastanku u Londonu na kome prisustvuju Englezi i nekoliko francuskih turista, govornik govori francuski, nazočni Englezi neće biti "poučeni". Stoga dar tumačenja jezika treba biti prisutan, kako bi svi razumjeli - u našem primjeru, da prevede s francuskog na engleskim. Isto tako ako bi se pitanje postavilo od nekog od onih koji govore francuski, govornik neće biti u stanje razumjeti ga nepotpomognut, premda je imao dara govoriti francuski bez osobnog poznavanja toga. Dar tumačenja će stoga biti prisutan da pomogne u tome.

Bez prisustva nekog s darom tumačenja kada je bilo potrebno, dar jezika nije se trebao upotrebljavati: "jedan neka tumači; ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi" (1Kor.14:27,28). Činjenica da mnogi današnji tvrditelji 'jezika' govore 'jezikom' koji je nerazumljiv za bilo koga, i bez prevodilaca, sigurno je slučaj izravne nepokornosti ovim zapovijedima.

Stihovi 32,33:-

"Proročki su duhovi prorocima podložni jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira."

Posjedovanje dara Svetoga Duha ne treba se stoga povezivati s jednim iskustvom koje vodi osobu izvan područja normalne svjesnosti; duh je podložan upravljanju korisnika, umjesto da je sila koja ih obuzima tako da oni djeluju nedobrovoljno. Često se pogrešno tvrdi da demoni ili 'zli duhovi' posjeduju 'nespašene' (vidi Studij 6.3), ali da Sveti Duh ispunjava vjernike. Ali duhovna sila o kojoj se govori u 1Kor.14:32 bijaše podložna posjednikovom upravljanju za određenih ciljeva; ona nije bila živahna sila dobra nasuprot sile zla koja je u ljudskoj prirodi. Osim toga, pokazali smo ranije da su ove moći Svetoga Duha dolazile apostolima u određenim vremenima da izvrše određenih stvari, umjesto da su bile trajno prisutne u njima.

Zahtjev posjednicima dara da ih upotrebljavaju na način koji pristaje Božjoj ljubavi za mir i mržnju nereda (v.33), izgleda da nailazi na gluhe uši u 'pentekostalskim' crkvama danas.

Stih 34

"Žene vaše da ćute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore, nego da slušaju, kao što i zakon govori" (Karadžić).

U ovom kontekstu upotrebe duhovnih dara, neosporno se izlaže da ih žena ne treba upotrebljavati za vrijeme crkovne službe. Općenito nepoštivanje ovoga bi se očekivalo ako sadašnja pojava govora 'mrmljanja brbljanja' je objašnjiva u govoru emotivnog uzbuđenja koje prelazi s jedne osobe na drugu u jednoj publici. Žena, djeca - zaista svatko nazočan s voljnim umom - može biti pogođen od ovakvog poticaja, i stoga da pravi zanesenih izricanja, koja prolaze za 'jezike'.

Isticanje žena u navodnom 'govorenju jezika' i 'proricanja' u modernim crkvama se naprosto ne može uskladiti s jasnom zapovijedu ovog stiha. Besmislen, očajan argument da je Pavao bio ženomrzac je poništen nekoliko stihova kasnije: "Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed" (1Kor.14:37) - ne osobno Pavlova.

Bilo koji vjernik u nadahnutu Bibliju mora stoga prihvatiti da ove zapovijedi iz 1Kor.14 se moraju uzeti za ozbiljno; otvoreno ih ismjehivati može samo pokazati nedostatak vjerovanja potpunog nadahnuća Pisma - ili - samoizjava da netko nije duhovno obdaren, budući da će netko tko nema dare nijekati da su zapovijedi iz 1Kor.14 Božje zapovijedi nama. Logičnost ovog argumenta kazuje, uistinu razara. U tom svjetlu, kako možeš ostati član ovakve crkve, ili biti voljan družiti se s njima?

Kao fusnota ovom dijelu, veoma je značajno da one sekte koje tvrde da govore jezicima su znanstveno dokazane da imaju veći stupanj depresije u poredbi s ljudima iz drugih pozadina. Keith Meador, profesor psihijatrije u Vanderbilt University, U.S.A., poduzeo je poveći studij ispitujući odnos između depresivnosti i religiozne pozadine. On je otkrio da je "odnos ozbiljne depresivnosti... između pentekostalskih kršćana bio 5.4% u poredbi s 1.7% za cijelu ispitanu grupu". Rezultati njegova rada su napisani u žurnalu: 'Hospital and Community Psychiatry' Dec., 1992.

Jedan zanimljivi članak, koji je došao do istog zaključka, pojavio se u International Herald Tribune, Feb. 11, 1993; naslov govori za sebe: "Pentekostalci na vrhu liste kada dođe do potištenosti". Zašto je to tako? Sigurno je povezano s činjenicom da 'iskustvo' imanja duha, kojeg tvrde pentekostalci (i drugi), nije ništa više doli bolna psihološka prijevara.