Osvrt 2: Upotreba Božjeg Imena

Mi smo vidjeli da Božje ime i ime Njegova Sina Isusa imaju vrlo duboko značenje. Kad govorimo o 'Bogu' mi diramo u svakom aspektu Njegove čudesne namjere ljubavi i istine. Da se Božje Ime upotrebljava uzalud kao blaga kletva ili izraz ozlojeđenosti, je stoga jedna od najuvredljivijih stvari koju čovjek može učiniti svome Tvorcu. Iz ovog razloga svatko tko želi udovoljiti Bogu i ukazati Mu čast će učiniti svaki napor neupotrebljavati olako Božje Ime. U mnogim društvima po svijetu takvo huljenje je postalo standardni dio današnjeg govora; prekinuti s nečim što je možda bilo životna navika neće biti lako. Molitva iz srca za Božju pomoć u ovome sigurno neće proći neopažena od Njega. Oni koji su u našem području uprave i utjecaja, pr. djeca, mogu također biti podsjećana o ozbiljnosti huljenja: "jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud" (5Moj.5:11).

S druge strane ima onih koji inzistiraju da izuzev ako stalno upotrebljavamo hebrejske riječi Jahve ili Jehova (različiti načini izgovaranja iste riječi) kada govorimo o Bogu, onda smo ozbiljno skrenuli s puta. Najistaknutiji između ovih su društvo kula stražara, koji inzistiraju da izuzev ako se kršćanin ne naziva sebe 'Jehovinim svjedokom' onda nema nikakvog odnosa s Bogom.

Čineći ovo, ovakvi ljudi upotrebljavaju Božje sveto i divno Ime kao gorivo za neku vrstu duhovnog elitizma, i time preziru druge ljude samo zbog izgovora ili upotrebe jedne riječi. Ovo nije da se kaže da je upotreba Božjeg Imena neispravno; osobito je prikladno našim osobnim molitvama jednom čim smo ispravno baptizirani u to Ime. Novi zavjet, međutim, nam ne daje nikakva ukazivanja da je ovo potrebno ili čak zahtjevano od Boga. On je nadredio nadahnutost Novoga zavjeta time što je bio napisan na grčkom, upotrebljavajući samo jednu riječ za 'Bog' - 'teos', koja znači 'veliki'. Nije u njemu načinjeno nikakve razlike između 'Boga' i 'Jahve', niti ima ondje nekakve posebne zapovijedi o tome kako se vjernici trebaju nazivati sebe kao zajednicu. Petar govori o vjerniku kao o "kršćaninu" radije negoli kao o 'Jehovinom čovjeku' ili nešto slično (1Pet.4:16). Prenaglašena upotreba imena 'Jehova' vodi k devalviranju djela i mjesta Gospodina Isusa, slično kao što mnogi 'evangelijski kršćani' odveć ističu ime i službu Isusa do zanemarivanja većeg Božjeg mjesta.

Druga imena s kojima su se u ranoj zajednici kršćanski vjernici nazivali ne uključuju ime 'Jehova':

• "Građanstv(o) Izrael(a)" (Ef.2:12)
• "Skup (i) Crkv(a) prvorođen(ih)" (Heb.12:23)
• "Crkv(a) Božj(a)" (Djela 20:28)
• "Crkva Boga živoga, stup i uporište istine" (1Tim.3:15)
• "Kuć(a) Božj(a)" (1Tim.3:15).

U prolazu, zamijeti da nisu vjernici sebe nazivali 'kršćanima'; ovo je bilo ponizujući naziv sa značenjem, 'Kristova svojta', skovan od njihovih neprijatelja.