Osvrt 1: "Bog je Duh" (Iv.4:24)

U Studij 2 točnije definiramo što je Božji Duh. Mi možemo rezimirati rasuđivanje izloženo ondje velenjem da je Božji Duh Njegova sila ili dah s kojim je Njegovo suštinsko ja, Njegovo biće i karakter, otkriveno čovjeku kroz djela koja taj Duh ostvaruje. Tako "Bog je Duh", kao u Iv.4:24 treba se ispravno prevesti (vidi R.S.V., N.I.V.), jer Njegov duh odražava Njegovu osobnost.

Bog je opisan kao da je mnogo stvari, pr.

"Bog je naš oganj što proždire" (Heb.12:29)

"Bog je svjetlost" (1Iv.1:5)

"Bog je ljubav" (1Iv.4:8)

"Riječ (grčki 'logos' - plan, namjera, ideja) bijaše Bog" (Iv.1:1).

Tako "Bog je" Njegovih obilježja. Dakako da je pogrešno raspravljati da zamišljeno svojstvo ljubavi jest 'Bog', samo zato jer čitamo da je "Bog.. ljubav". Mi možemo nekoga nazvati 'sama dobrota', ali ovo ne znači da je on bez fizičkog postojanja - njegov način doslovnog postojanja je to što nam otkriva dobrotu.

Pošto je Duh Božja sila, često čitamo da Bog šalje ili upravlja Svoga Duha da ostvari stvari u skladu sa Svojom voljom i karakterom. On je čak opisan gdje stvara duha (Amos 4:13 A.V. margin). Kazati da Bog jest Svoj Duh u čisto doslovnom smislu je tautologija - djelotvorno nijeka Božje postojanje.

Primjeri gdje Bog upravlja Svoga Duha su brojni, pokazujući odvojenost Boga i Njegova Duha:

"Onaj (Bog) što metnu usred njih sveti duh svoj" (Is.63:11)

"Stavit ću Duha svoga na njega (Isusa)" (Mt.12:18)

"Otac... obdar(uje) Duhom Svetim" (Lk.11:13)

"Duha (koji) s neba silazi" (Iv.1:32)

"(Bog) Izlit ću Duha svoga na svako tijelo" (Djela 2:17).

Doista, česte preporuke o "Božjemu Duhu" trebaju biti dostatni dokaz da Duh nije osobno Bog. Ove razlike između Boga i Njegova Duha su još jedna poteškoća za one koji vjeruju da je Bog 'trinitet' u kome je Bog Otac izjednačen s Isusom i Svetim Duhom. Ako je ovo bilo istinito, i ako Bog jest navodno neosoban, onda bi slijedilo da Isus nije bio i nije doslovno biće.

Najvažnije, neosobni Bog čini besmislenom molitvu - do stupnja gdje je molitva razgovor između naše svijesti i predodžbe o Bogu koji tek postoji u našoj vlastitoj pameti. Mi smo neprestano podsjećani da se molimo Bogu koji je fizički smješten na nebu (Pro.5:2; Mt.6:9; 5:16; 1Car.8:30), i da je Isus sada uz desnu ruku Bogu ondje, da nudi naše molitve (1Pet.3:21; Heb.9:24). Ako Bog nije osoban, ovakvi pasusi su napravljeni besmislenim. Ali čim se jednom Bog shvati kao stvarni, Otac koji ljubi, molitva Njemu postaju veoma stvarna, dodirljiva stvar - u stvari govorenje s drugim bićem koje je vjerujemo vrlo voljno i sposobno odazvati se.