5.3 Kraljevstvo Božje u prošlosti

Kraljevstvo Božje je buduća nagrada vjernicima. Kao takvo, njihova je pobuda živjeti život predan oponašanju Kristova primjera - nešto što će sadržavati kratkotrajnu patnju i neudobnost. Stoga je za očekivanje da će sve svoje dane provoditi u sve većoj želji da se cijene i shvate čuda toga budućeg doba. To će biti zbroj svih njihovih duhovnih težnja, i potpuna objava Boga koga su zavoljeli za svoga Oca.

Pismo obiljuje detaljima o tome čemu bi Kraljevstvo sličilo, i naći ćeš da je doživotni posao otkriti tek neke od njih. Jedan način po kojim možemo shvatiti neke od osnovnih načela tog budućeg Kraljevstva jest shvatiti da je Kraljevstvo Božje postojalo u prošlosti u obliku nacije Izraela. Ovo se Kraljevstvo treba preurediti za Kristova povratka. Mnogo od Biblije nas obavještava o narodu Izraela, da možemo shvatiti, u širokom prikazu, kako će buduće Božje Kraljevstvo biti uređeno.

Bog je često opisivan kao 'kralj Izrailjev' (Is.44:6 cp. Is.41:17; 43:15; Ps.48:2; 89:18; 149:2); slijedi da su ljudi Izraela bili Njegovo kraljevstvo. Oni su počeli biti Božje kraljevstvo preko ulaska u zavjet s Njim na goru Sinaja, kratko nakon što su pobjegli iz Egipta kroz Crvenog mora. U odgovor njihove voljnosti da drže ovaj zavjet, oni će Bogu biti kraljevtstvo "i narod svet" (2Moj.19:5,6). Tako "kad izađe Izrael iz (Egipta)... Izrael (postade) oblast njegova" ili kraljevtsvo (Ps.114:1,2). Nakon ulaska u ovom sporazumu, Izrael je putovao pustinjom Sinaja i naselio se u obećanu zemlju Kanaana. Pošto im je Bog bio Kralj, njima su upravljali "Sudije" (pr. Gideon i Samson) umjesto kraljevi. Ovi suci nisu bili kraljevi, već Božanstveno vođeni upravnici koji su upravljali određenim dijelovima zemlje umjesto da vladaju cijelom zemljom. Oni su često bili postavljani od Boga za određene namjere, pr. da vode Izraela pokajanju i izbave ga od njegovih neprijatelja. Kada su Izraelci pitali suca Gideona da im bude kralj, on je odgovorio: "neću vam ja biti gospodar... Gospod će vam biti Gospodar" (Sud.8:23).

Zadnji je sudac bio Samuel. U njegovo vrijeme Izraelci su tražili ljudskoga kralja kako bi bili slični narodima oko njih (1Sam.8:5,6). Kroz čitavu povijest, Božji je istinski narod bio iskušavan potcijeniti bliskost svoga odnosa s Bogom, i žrtvovati ga zbog pojave sličnosti sa svijetom oko njih. Ove su kušnje nadasve silne u našem sadašnjem svijetu. Bog se jadao Samuelu: "odbaciše (Me) da ne carujem nad njima" (1Sam.8:7). Ipak, Bog im je dao kraljeve, počevši sa zlobnim Saulom. Nakon njega je došao pravedni David, i cijeli niz kraljeva ga nasljedovaše. Duhovno - skloniji kraljevi su shvatili da je Izrael još uvijek bio Božje kraljevstvo, pa makar i da je odbio Njegovo kraljevanje. Oni su stoga prepoznali da upravljaju Izraelom u Božje ime umjesto po svom vlastitom pravu.

Razumijevanje ovog načela nam omogućuje shvatiti opis o Salomonu, Davidova sina, gdje vlada na "prijesto (Božji) da caruješ mjesto Gospoda Boga svojega" (2Dnev.9:8; 1Dnev.28:5; 29:23). Salomonova vladavina velikoga mira i blagostanja pokazivala je prema (ili bila je 'tipična' za) budućeg Božjeg Kraljevstva. Stoga je istaknuto da je bio kralj nad Izraelom umjesto Boga, kao što će i Isus također sjesti na Božje prijestolje kao Kralj Izraela za Boga (Mt.27:38,42; Iv.1:49; 12:13).

Mnogi od pravednih kraljeva zabilježeni u Starom zavjetu su uživali vladavine koje su bile tipične za buduće Kristovo Kraljevstvo. Tako kao što je Salomon sagradio hram Bogu u Jeruzalemu, tako, isto, će i Krist u budućem Kraljevstvu (vidi Jez.40-48). Kao što su Jezekija i Salomon primali darove i časti od okolnih nacija (1Car.10:1-4; 2Car.20:12), i vidjeli su zemlju Izraela blagoslovljenu sa zapanjujućeg obilja i blagostanja (1Car.10:5-15; Is.37:30), tako će se i u Kristovu rasprostranjenom po svijetu Kraljevstvu vidjeti iste stvari u daleko većem razmjeru.

BRAK

Usprkos dobrom početku Salomona, dok još bijaše prilično mlad on je načinio pogreške glede svojih bračnih odnosa koji su napredno istrošili njegovu duhovnu snagu kako je stario. "Car Solomun ljubljaše mnoge žene tuđinke... Moavke, Amonke, Edomke... Od ovijeh naroda za koje bješe rekao Gospod sinovima Izrailjevim: ne idite k njima i oni da ne dolaze k vama, jer će zanijeti srce vaše za svojim bogovima. Za njih prionu Solomun ljubeći ih... i žene njegove zanesoše srce njegovo. I kad ostarje Solomun, žene zanesoše srce njegovo za tuđim bogovima; i srce njegovo ne bi cijelo prema Gospodu... I činjaše Solomun što bješe zlo pred Gospodom, i ne hođaše sasvijem za Gospodom... A Gospod se razgnjevi na Solomuna... I reče Gospod Solomonu:... zato ću otrgnuti od tebe carstvo" (1Car.11:1-11).

Salomonovo klizanje u odmetništvu je bilo životno - dugi proces. Njegovi odnosi sa ženama koje nisu dijelile njegovo znanje o izraelskome Bogu su ga odveli sklonošću njihovim lažnim bogovima. Njegova je ljubav za svojih žena značila da nije više gledao te bogove za duhovnih perverzija istinskog Boga što su i bili. Kako je vrijeme odmicalo, njegovo srce nije više štovalo izraelskoga Boga. "Srce njegovo ne bi cijelo prema Gospodu", tj. njegova savjest ga nije više grizla kod štovanja lažnih bogova. Njegov nedostatak odanosti cijelim srcem istinskom Bogu "bješe zlo pred Gospodom", ishodeći Božjim raskidom Svoje veze sa Salomona. Izraelu je bilo jednako rečeno ne vjenčavati se sa ženama okolnoga svijeta (2Moj.34:12-16; Isus 23:12,13; 5Moj.7:3).

Baptizmom u Krista mi postajemo duhovnim Izraelom. Ako smo sami, jedino se trebamo vjenčavati u duhovnom Izraelu, "u Gospodinu" (1Kor.7:39) - tj. s drugim baptiziranim vjernicima "u Krista". Ako smo već u braku u vrijeme našeg baptizma, ne trebamo se razdvajati od svojih supruga; naš je bračni odnos osvećen zbog naše vjere (1Kor.7:12-14). Svjesno odabrati vjenčavanje s onih koji ne poznaju istinskoga Boga će, dugoročno, odvesti do našeg odmetništva. Salomon očito nije uspio shvatiti silinu Božjeg upozorenja o ovakvim suprugama: "jer će zanijeti srce vaše" (1Car.11:2; 2Moj.34:16). Samo izuzetno nivo samokontrole i intenzivno pokajanje nas može učiniti iznimke ovog pravila.

Mi smo ranije pokazali kako pravoslavno kršćanstvo ne cijeni židovske osnove kršćanske nade; oni ne poznaju istinskoga Boga Izraela. Brak s ovim ljudima obično vodi postupnom opadanju s uzvišenih naučnih istina koje su temelj našeg spasenja. Iz ovog su razloga Izak i Jakob otišli do izvanrednih daljina da uzmu žene koje su ispravno držale istinsku vjeru, Izak je čak čekao do 40 godina starosti da nađe pravu ženu (1Moj.24:3,4; 28:1). Ojađenost Ezre i Nemije kod slušanja da su se neki od Židova vjenčali s neŽidovima dalje pokazuje ozbiljnost ove teme (Jezdra 9:12; Nem.10:29,30).

Mi smo pokrenuli ovu temu u ovoj fazi da potaknemo pažljivog razmišljanja; brak je detaljnije diskutiran u Studij 11.4.

BOŽJI SUD

Kao ishod Salomonova raskola, kraljevstvo Izraela bijaše podijeljeno nadvoje; Salomonov sin, Roboam, vladao je nad plemena Juda, Benjamina i polovinom plemena Manasije, dok je Jeroboam vladao nad ostala deset plemena. Ovo desetplemensko kraljevstvo bijaše nazvano Izrael, ili Efrem, dok je dvoplemensko nazvano Juda. Ljudi svih ovih plemena, u najvećem dijelu, su slijedili Salomonov loš primjer - tvrdili su da vjeruju u istinskoga Boga, dok su istodobno štovali idole okolnih nacija. Ponovo ih je Bog pozivao, kroz proroka, da se pokaju, ali bez uspjeha. Zbog toga, kaznio ih je protjerivanjem iz kraljevstva Izraela u zemljama svojih neprijatelja. Ovo je bilo s najezdom Asiraca i Babilonaca i njihovu zarobljivanju: "trpio si ih (Bože) mnogo godina opominjući ih duhom (riječima) svojim preko proroka svojih; ali ne slušaše; tada si ih dao u ruke (okolnim) narodima zemaljskim" (Nem.9:30).

Desetplemensko kraljevstvo Izraela nije uopće imalo dobrih kraljeva. Jeroboam, Ahab, Joahaz itd. su svi zabilježeni u knjigu o Kraljevima kao idolopoklonici. Njihov zadnji kralj je bio Osija, za čiju je vladavinu Izrael bio poražen od Asirije, i deset plemena su odvedena u ropstvu (2Car.17). Odavde oni se nikad nisu vratili.

Dvoplemensko kraljevstvo Juda imalo je neke dobre kraljeve (pr. Ezekija i Josija), premda su većina bili zli. Zbog ponavljanih grijeha ljudi, Bog je odbacio Judino kraljevstvo za vladavinu njihova zadnjeg kralja, Sedekija. Ovo je bilo s najezdom Babilonaca, koji su ih odveli zarobljene u Babilon (2Car.25). Oni su ostali u Babilonu 70 godina, nakon kojih neki su se vratili u Izrael pod vodstvom Ezre i Nemije. Oni nikada više nisu imali vlastitog kralja, bili su upravljani od Babilonaca, Grka i Rimljana. Isus se rodio u toku rimske vladavine. Zbog izraelskog odbijanja Isusa, Rimljani su ih napali u 70 n.e. i rastjerali ih po svijetu. Tek u zadnjih sto godina počeli su se vraćati, tako navještavujući povratak Krista (vidi Dodatak 3).

Jez.21:25-27 (21:30-32 Daničić) je pretkazao ovaj kraj Božjega kraljevstva kako je viđen u naciji Izraela: "ti, nečisti bezbožniče, kneže Izrailjev (tj. Sedekija), kome dođe dan... Ovako veli Gospod Gospod: skini tu kapu i svrzi taj vijenac (tj. Sedekija će prestati biti kralj), neće ga biti... Uništiću, uništiću, uništiću ga, i neće ga biti, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu ću ga dati". Pasus za pasusom proroci nariču kraj Božjega kraljevstva (Os.10:3; Plač 5:16; Jer.14:21; Dan.8:12-14).

Trokratno 'uništenje' iz Jez.21:25-27 (21:30-32 Daničić) se odnosi trima najezdama učinjene od Navuhodonosora, kralja Babilona. Pažljivi će student vidjeti u ovim stihovima drugi jedan primjer o tome kako kraljevstvo Božje i njegov kralj mogu biti tretirani kao paralelne; prevrat Sedekije je bio onaj od kraljevstva Božjeg (vidi Dio 5:2). Tako je Božje kraljevstvo onakvo kakvo je bilo u naciju Izraela završilo: "ukinuću carstvo doma Izrailjeva" (Os.1:4). "Neće ga biti, dokle..." nosi implikaciju da će kraljevstvo ponovo oživjeti kad "dođe onaj kome pripada, i njemu (će) ga (Bog) dati". Bog će "dati (Isusu) prijestolje Davida, oca njegova... i njegovu kraljevstvu neće biti kraja" (Lk.1:32,33) - za Kristova povratka. Tada, dakle, će obećanje o obnovi kraljevstva biti ispunjeno.

OBNOVA IZRAELA

Postoji kolosalna tema kroz starozavjetnih proroka o obnovi Božjega Kraljevstva za povratka Mesije. Kristovi učenici bijahu dobro usklađeni u ovomu: "Nato ga sabrani upitaše: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" tj. 'Da li će Jezekija 21:27 biti sada ispunjeno?' Isus je odgovorio da točno vrijeme njegova druga dolaska oni neće nikada znati, premda su ih anđeli odmah nakon toga uvjerili da će se on, uistinu, vratiti u neko vrijeme (Djela 1:6-11).

Obnova kraljevstva Božjeg/Izraela će stoga biti za drugog dolaska. Tako je Petar propovijedao da će Bog poslati "Pomazanika, Isusa. Njega treba da nebo pridrži (tj. mora ostati ondje) do vremena uspostave svega što obeća Bog na usta svetih proroka svojih" (Djela 3:20,21). Drugi dolazak će donijeti preuspostavu Božjeg kraljevstva kao obnovu starog kraljevstva Izraela.

Obnova Božjeg kraljevstva doista je tema svih "(Božjih) svetih proroka":-

-"I utvrdiće se prijesto milošću, i na njemu će (Isus) sjedjeti jednako u šatoru Davidovu (o drugom dolasku - Lk.1:32,33) koji će suditi... i biti brz da čini pravdu" (Is.16:5).

-"U to ću vrijeme podignuti opali šator Davidov (tj. "prijestolje Davida" iz Lk.1:32,33), i zatvoriću mu pukotine, i opraviću mu što je razvaljeno, i opet ću ga sagraditi kao što je bio prije" (Amos 9:11). Zadnja je fraza jasni govor o obnovi.

-"I sinovi će (Izraela) njegovi biti kao prije, i zbor će njegov biti utvrđen preda mnom" (Jer.30:20).

-"Gospod... će opet izabrati Jerusalim" (Zah.2:12), čineći ga prijestolnicom Svoga rasprostranjenog po svijetu Kraljevstva (cp. Ps.48:2; Is.2:2-4 ).

-"Jer ću povratiti roblje Judino i roblje Izrailjevo, i sazidaću ih kao prije... opet će se čuti glas radostan... jer ću vratiti roblje ove zemlje kao što je bilo prije... na ovom mjestu (Jeruzalemom)... opet će biti torovi pastirski... opet će prolaziti stada" (Jer.33:7-13).

Kristov povratak da uspostavi ovo Kraljevstvo uistinu je "nada Izraela", s kojom se mi moramo povezati kroz baptizam.