Dodatak 2: Naš stav o učenju biblijske istine

Sasvim je moguće proučiti svih osnovnih nauka Biblije i ipak još uvijek ne uspjeti shvatiti osobnu stvarnost njihove poruke. Ova činjenica može biti vrlo uznemirujuća onima koji koriste ovakvog priručnika u podučavanju drugih koji onda čini se propuste razumjeti obuhvaćenih načela.

Bilo je veoma originalnog odazova propovijedanju evanđelja u prvom stoljeću. Ljudi "rado primiše" (Karadžić) evanđelje i onda se krstiše (Djela 2:41). Bez odazova iz srca poruci - "srdačnog vjerovanja", kako je to Robert Roberts često opisivao - nema nikakva smisla baptizmu. Oni koji je prime jedino zbog pritiska njihova partnera ili roditelja bezizgledno će ostati na putu. Budući da smo zainteresirani dovoditi ljude spasenju umjesto u broju baptizma, valja ne žuriti s propovijedanjem evanđelja i osigurati da naši obraćenici dođu do baptizma s ispravnim stavom.

Oni u Bereji "primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma" da provjeru ono što je Pavao propovijedao (Djela 17:11). Ovaj priručnik - svakako bilo koja ljudska literatura - je tek pokušaj ispravno odraziti biblijsko učenje. Da se ima istinskog odazova evanđelju, mora postojati uma sjetilnog na Riječ, iskreno željeći istraživati Pismo na osobnom nivou. To je nešto što propovjednik evanđelja ne može nužno postići; možemo tek privući pažnju na dotične biblijske pasuse. Vjernici u Rimu su "od srca poslušali ono pravilo nauka kojemu" su bili povjereni, prije nego su bili baptizirani (Rim.6:17).

Oni koji tvrdoglavo ustraju u putovima tijela neće nikada moći ispravno shvatiti istinsku poruku evanđelja; imat će "obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli... uvijek uče, a nikako ne mogu doći do spoznaje istine" (2Tim.3:1-7). Nikad nećemo naučiti ono što ne želimo. Ako nemamo istinsku ljubav za pravednošću, istinsku želju dovesti naše živote pod Božju upravu, nikad nećemo "doći do spoznaja istine", usprkos svom našem čitanju Biblije; naše će učenje biti tek teorijska vježba.

Ima nekoliko primjera da ljudi čitaju Pismo, ali na neki način ne čitaju. Ovo je bolest kojoj smo svi skloni. Židovi u Kristovu vremenu se činilo da imaju velik žar za Božju riječ; vjerovali su da su starozavjetni zapisi nadahnuti (Iv.5:45; Djela 6:11); znali su da proučavanjem ovih Pisama mogu imati nadu vječnoga života (Iv.5:39), i svaki su ih tjedan javno čitali (Djela 15:21). Osim toga, neki od njih su pomno proučavali te pasuse u toku tjedna. Međutim, potpuno su zatajili shvatiti istinski smisao ovih Pisama, o tome da su ova pokazivala prema Kristu. Isus im je jednostavno rekao: "istražujete Pisma... Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete? (Vi ne slušate) Mojsija i Proroka" (Iv.5:39,46,47; Lk.16:29-31).

Možemo zamisliti ogorčenje Židova: 'Ali mi čitamo Bibliju! Mi joj vjerujemo!' Ali, zbog svoga stava uskog gledanja, stvarno nisu - oni su čitali, ali nisu razumjeli; oni su gledali, ali nisu vidjeli. Uistinu nema tako slijepih kao oni koji ne žele vidjeti. U svim fazama našeg duhovnog razvoja moramo biti na oprezu protiv toga.